U zadnje vrijeme kršćanska svetkovina Svih svetih, koja je ujedno i državni blagdan u Hrvatskoj, sve se više naziva ‘Dan mrtvih’. Što je tomu razlog, teško je reći. Gubitak tradicije, neznanje i nerazlikovanje od Dušnog dana (dan iza Svih svetih), pomodarstvo, sveprisutna komercijalizacija… ili je možda po srijedi ciljan pokušaj da se kršćanski sadržaj blagdana stavi u drugi plan? U nekim zemljama kršćanske tradicije već se vode rasprave o tome da se Božić preimenuje u nekakav ‘neutralan blagdan’!? Na ovakav zaključak navodi i sve snažnije medijsko nametanje Noći vještica (Halloween) koji s našom tradicijom i kršćanstvom nema baš nikakve veze.
Pored toga što naziv ‘Dan mrtvih’ nije služben, on niti po smislu ne odgovara naravi ove kršćanske svetkovine. Riječi mrtav i smrt označavaju odsutnost života, beživotnost. One očituju naše iskustvo koje završetak zemaljskog života vidi kao nestajanje i propadanje. Svetkovina Svih svetih, naprotiv, slavi život, a ne smrt. Očima vjere odlazak s ovoga svijeta nije prestanak života, nego ulazak u nebesko zajedništvo s Bogom i onima koji su već u njemu. ‘Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja a ne oduzima: i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima’, tako svećenik moli u misama za pokojne. Mi tjelesno umiranje uspoređujemo sa zrnom koje mora strunuti u zemlji da bi rodilo novim životom ili s gusjenicom koja se mora zatvoriti u čahuru (slika groba) da bi se pretvorila u leptira. Kada se u Bibliji upotrebljavaju riječi mrtav i smrt, osobito u evanđeljima, one se više odnose na duhovnu smrt, odnosno na stanje grijeha, nevjere i beznađa. Tako u poznatoj prispodobi o Izgubljenom sinu otac, kada mu se sin vratio, kaže: ‘Sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’
BOG JE SVET
Riječ svet potpuno je suprotna u svom značenju od riječi mrtav. Ona se najprije odnosi na Boga. Bog je svet. Svetost označava uzvišenost i nedostupnost u kojoj on prebiva, i koja će nam uvijek ostati tajna, neshvatljiva i nedohvatljiva našem razumu. Ipak, budući da nas je Bog stvorio na svoju sliku,i čovjek može biti svet. Mi nismo samo slabo tijelo, koje umire i propada. Nismo za to stvoreni. Bog je u nas udahnuo svoj božanski život, dušu po kojoj smo besmrtni.Svatko od nas nosi u sebi pečat Božje svetosti. Svetost je posijana u našu dušu poput klice koja raste i razvija se. U potpunosti će se ostvariti tek nakon tjelesne smrti u nebeskom zajedništvu s Bogom. Tada ćemo, kaže sv. Ivan apostol, biti njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.I to je jedna od temeljnih istina naše vjere utemeljena na Isusovim riječima: ‘Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.’
Bog čovjeka ne prisiljava na svetost, jer poštuje našu slobodu. Ona je poziv na koji se svatko sam treba opredijeliti. Sveti smo već sada onoliko koliko živimo s Bogom, duhovno, vjerno i pobožno. Kada Crkva nekoga proglašava svetim, ona izražava svoje uvjerenje da dotični, zato što je svoj zemaljski život živio u duhu i po načelima vjere, nakon tjelesne smrti nije mrtav nego živ i svet, da živi u nebeskom zajedništvu s Bogom i svima svetima. Osim toga, mi vjerujemo da je u nebeskom zajedništvu svetih mnoštvo nepoznatih svetaca koji formalno nisu proglašeni svetima ikoji nemaju svoj poseban dan. Zato Crkva još od najranijih vremena slavi svetkovinu Svih svetih.
NAŠI ZAŠTITNICI
Sveci su naši zagovornici, zaštitnici i uzori. Kao zagovornicima i zaštitnicima mi im se molimo. Kao uzori onisu nam poticaj da vjerujemo kako se i mi po završetku svog zemaljskog života možemo nadati punom zajedništvu s Bogom, ukoliko živimo i vjerujemo u Isusa Krista i u njegovu riječ.
Drugi dan nakon Svih svetih slavimo Dušni dan.Tada, a u ozračju svetkovine Svih svetih, sjećamo se i molimo za svoje pokojne. Za njih još ne znamo gdje su. Možda su neki od njih su umrli nepomireni s Bogom. Vjerujemo da im naše molitve pomažu i zato molimo da ih Bog primi u zajedništvo svih svetih.
