Obje šibenske bolnice, prvobitna koja postoji još samo u dokumentima, ali sačuvane zgrade u Varoši, te sadašnja bolnica, utjecale su na urbanističku sliku grada. Već za bolnicu koja se gradila početkom 19. stoljeća stara gradska jezgra bila je premalena, a da ne govorimo o izgradnji velike moderne bolnice paviljonskog tipa. Nedvojbeno, to su bili veliki događaji za Šibenik.
Javna zdravstvena služba Mletačke Republike bila je u razdoblju od 14. do 16. stoljeća uzor svim ostalim europskim državama tog doba. To se posebno odnosi na razdoblje nakon 1486. godine, kada je bio osnovan mletački Zdravstveni ured. Tada je Šibenik već preko sedamdeset godina pod Venecijom. Međutim, kako je snaga Venecije padala, tako je nazadovala i njena zdravstvena služba. U sam kraj mletačke države zdravstvo je spalo na vrlo niske grane.
STRAH OD EPIDEMIJA
Tim gore po hrvatsku stranu Jadrana bilo je što Mlečani nisu Dalmaciju smatrali pravim, ravnopravnim dijelom venecijanske republike. U takvim okolnostima i zdravstvo u Šibeniku bilo je zanemareno. Brinulo se samo za održavanje zdravstvenog kordona, jer su se plašili raznih epidemija na dalmatinskom području. To je onda moglo ugroziti mletačku trgovinu i zdravlje samih stanovnika Venecije. Inače, mletački senat je smatrao da državna vlast nije dužna brinuti se za zdravlje i obrazovanje svojih podanika.
U starom Šibeniku sanitet grada obično se sastojao od dva liječnika, odnosno fizika i kirurga, te pop jednog ljekarnika i brijača. Nije poznato kada su se u Šibeniku naselili prvi liječnici i ljekarnici, ali je vrlo vjerojatno da je to bilo u drugoj polovini 14. stoljeća. Fizik je bio plaćen oko 200, a kirurg oko 100 dukata godišnje. Bili su to mahom stranci koji su se u Šibenik doselili. Naravno, kada govorimo o liječnicima i ljekarnicima onda pred očima moramo imati doba o kojemu govorimo, te da to nema puno dodirnih točaka sa suvremenom medicinom.
Od teških zaraznih bolesti, puk se branio zavjetima, molitvama, pribjegavalo se raznim čarolijama, zidale su se kapelice, podizale crkvice, na ulicama su se znale paliti brnistre, ulice su se polijevale vrelom kvasinom. Nije potrebno isticati da spomenuti sanitet ni brojem ni znanjem nije bio u mogućnosti suzbiti epidemije.
Guba je donesena s istoka, vjerojatno od križara koji su se preko našeg područja prebacivali dalje u Europu. Kod nas se sporadično zadržala gotovo sve do dvadesetog stoljeća. Kuga je obično dolazila preko tursko-venecijanske granice, širila se nevjerojatnom brzinom i u nekoliko navrata teško pogodila Šibenik. Dok su se Šibenčani protiv raznih zavojevača uspješno branili prirođenim junaštvom i zahvaljujući čvrstim bedemima svoga grada, protiv zaraznih bolesti bili su nemoćni.
SMRTONOSNA KUGA
Mladi i staro, muško i žensko, jako i nejako, puk i plemstvo, sve je to podjednako i nemilice umiralo od posljedica teških epidemija. U 15., 16. i 17. stoljeću kuga je Šibenikom harala oko 25 puta, poslije čega su grad i njegova okolica trpjeli ogromne demografske gubitke. Posebice smrtonosna kuga bila je ona iz 1649. godine, kada je kuga u pola godine pomorila deset tisuća stanovnika Šibenika i njegove bliže okolice. Do tada najnapučeniji grad Dalmacije ostao je gotovo pust. Prema podacima suvremenika tu strašnu kugu preživjelo je jedva 1.500 stanovnika.
Kako bi barem donekle zaštitile stanovništvo vlasti su poduzimale određene mjere u borbi protiv zaraznih bolesti. Tako su podizali lazarete, to jest osamice na raznim predjelima udaljenim od grada u kojima su se smještali zaraženi. Osim toga bila su određena i posebna mjesta za spaljivanje zagađene robe i pokućstva. Područje nazvano Paklina vjerojatno je i dobilo ime po tome što se na tom mjestu palila zaražena roba.
Ujedno, može se pretpostaviti da su osim spomenutih mjera najbolji pomagači nemoćnom sanitetu bile oštre bure i obilate kiše koje bi povremeno temeljito očistile grad položen na strmim stijenama.
Tako je za Dalmaciju, pa i za grad Šibenik, veliki dobitak bio, barem što se zdravstva tiče, što je 1797. godine austrijska vlada preuzela vlast u Krešimirovu gradu. Ipak, tek kratkotrajno razdoblje francuske vladavine od 1806. do 1813. godine donijelo je odlučni preokret u poboljšanju zdravstvene zaštite
U Šibeniku je za vrijeme francuske uprave otvorena prva bolnica u modernom smislu te riječi. Uređena je protuepidemiološka zaštita, uvodi se cijepljenje stanovništva, ustanovljuju se prava i dužnosti liječnika, ljekarnika, radi se na iskorjenjivanju nadriliječništva. Utemeljena je tada i lokalno udruženje ‘Javne dobrotvornosti’, s ciljem da se brine za bolnicu i nahodište.
Za Šibenik je posebno bila važna odluka o uređenju bolnice. U veljači 1807. godine Dandolo je ukinuo stare šibenske hospitale i naložio da se ima izgraditi nova Gradska bolnica. Iste godine, tijekom ljeta u mjesecu srpnju počela je gradnja bolničke zgrade, koja se gradila u Varošu izvan gradskih zidina. Bolnica je građena na državni trošak, ali je vlada prisvojila imovinu ranijih hospitala.
Stalni zaposlenici prve šibenske bolnice u modernom poimanju riječi bili su jedan liječnik fizik, jedan kirurg, jedan ekonom, dva bolničara i dvije služavke. Bolesnici nisu ništa plaćali za smještaj, opskrbu i liječenje u bolnici. Kapacitet bolnice u prvo vrijeme bio je iznimno malen. Bila je to prizemna zgrada s dvije bolesničke sobe. Jedan za žene, a druga za muškarce, a u svakoj sobi bilo je osam postelja.
Za izgradnju i uređenje bolnice zaslužan je posebice doktor Ivan Visiani, koji je bio prvi ravnatelj i liječnik te bolnice. Bolnička zgrada bila je nadograđena još jednim katom, ali u drugoj polovini 19. stoljeća više nije odgovarala zahtjevima medicinske struke niti potrebama Šibenika. Bolnica, primjerice, nije imala vode niti odvodnje. Nedostajale su kupaonica i zahodi. Kada je otvorena nova bolnica,gdje se i danas nalazi, prostor prve gradske bolnice pretvoren je u Uboški dom.
Moderna medicina u punom smislu počinje u Šibeniku 1883. godine s izgradnjom šibenske Pokrajinske bolnice. Velikim zalaganjem narodnjaka, posebice zastupnika Mihe Klaića, te zastupnika i gradonačelnika Šibenika Ante Šupuka, na sjednici 15. srpnja 1880. godine dalmatinski sabor donio je odluku o izgradnji Pokrajinske bolnice i njoj priključene ‘ludnice’ (tako se to onda službeno zvalo, a u svakodnevno govoru se zadržalo gotovo do današnjih dana) u Šibeniku. Nacrti za izgradnju bili su povjereni arhitektu Kunu Weidmanu, poznatom austrijskom znalcu za projektiranje bolnica.
‘LUDNICA’
Trebalo je godinu dana do početka radova u kolovozu 1881. godine, a poslove gradnje vodio je Vjekoslav Meichsner. Troškovi građenja bili su procijenjeni na 193.000 forinti, da bi na kraju iznosili 283.362 forinti. U skladu s tada najsuvremenijim standardima šibenska je bolnica bila izgrađena prema paviljonskom sustavu.
Na bolničkom prostoru podignuto je devet kamenih zgrada, a svečano otvorenje bilo je 24. lipnja 1883. godine. Bolnica je imala 177 kreveta na općem odjelu i 80 kreveta na psihijatriji, koja se tada službeno zvala ‘ludnica’. ‘Ludnica’ je služila za potrebe cijele Dalmacije, a Šibenčani su je jezikom svakodnevice nazvali ‘mala kuća’, što se za taj dio bolnice sačuvalo do danas.
Obje bolnice građene su na tadašnjoj gradskoj periferiji, a izgradnja nove šibenske bolnice, koja će se tek graditi, također će biti smještena na gradskom rubu.
