Moram priznati da sam se velikim nestrpljenjem očekivao ‘Birdman’, novi film Alejandra Gonzaleza Innaritua, i to najviše iz razloga jer se radi o komediji, a Innaritu je najviše poznat baš po teškim, depresivnim i sumornim dramama. Moram priznati i da mi je njegov ‘Pasja ljubav’ ponajbolji film u prvoj dekadi akutalnog stoljeća, a s ’21 gram’, ‘Babelom’ i još onim jednim kojem se ne mogu sjetiti imena bio pomalo razočaran. Ok, dobri su ti filmovi, ali nekako se Innaritu našao u silaznoj putanji, kvalitetom nije mogao nadmašiti svoje debitantsko remek-djelo.
I onda, kao grom iz vedra neba, snimio je komediju, odabrao izvrsnog Michaela Keatona za glavnu ulogu, a radnja filma je, ni manje ni više, o ostarjelom glumcu najpoznatijem po ulozi superheroja ‘Birdmana’. Totalno suprotno od svega što je Innaritu dotad radio, iako se i u ‘Pasjoj ljubavi’, kroz sve one teške emocije i probleme dalo naslutiti da ima i fin smisao za humor.
‘Birdman’ je odličan film, duhovit, ali opet na neki težak, egzistencijalan način, nije se Innaritu mogao baš u potpunosti odvojiti od svojih uobičajenih tema. Uostalom, nema čovjeka koji ne žali za svojom mladosti, samo se neki s tim bolje, neki lošije nose. Keaton je odličan, nikad do kraja priznati glumac napokon je do kraja realizirao svoj potencijal, a veliko iznenađenje mi je bio Zack Galifianakis, od kojeg se očekivalo, barem na prvu, najviše komičarskog potencijala, a na kraju je ispao najozbiljniji lik cijelog filma.
Dakle, svakako gledati, ali, ‘Pasja ljubav’ mi i dalje ostaje najbolji Innarituov film, a, Guillermo del Toro i dalje mi je najdraži meksički redatelj.
