Nemoguće je ovih dana zaobići temu migranata i izbjeglica. Sve je više pitanja i nedoumica u cijeloj pojavi. I sve više je onih koji s neskrivenom brigom i strahom pozivaju na oprez pred opasnostima od terorizma, rasnih i vjerskih nemira te gubitka prepoznatljivog identiteta europskog društva. Očito je također da nam mediji ne nude sasvim objektivnu sliku svega što se događa. Kao i u mnogim drugim pojavama, na žalost, izvješća su najčešće necjelovita, jednostrana, fokusirana na pojedinačne priče kroz koje se nastoji oslikati cijelu pojavu. Posebno je žalosno što su prilozi i rasprave sve više obojeni svjetonazorskim obračunima.
Migracije su naša stvarnost i zacijelo ćemo se još dugo suočavati s njima. Što cjelovitije pojavu upoznamo, to ćemo biti sposobniji na nju odgovoriti na pravi način, vjerujem, ljudima na korist i na vlastito zadovoljstvo.
KOMPLEKSAN PROBLEM
Strah od sadašnjeg vala migranata u pravilu ima uzrok u činjenici da su oni u najvećem broju muslimani. A upravo iz njihovih redova dolaze sve otvorenije prijetnje islamizacijom Europe. Da strah nije neopravdan potvrđuju brutalna smaknuća i progoni kršćana u područjima pod kontrolom islamskih ekstremista te problematične pojave i sve brojniji incidenti među samim migrantima. Neobično je vidjeti cijele skupine mladih muškaraca koji bježe od rata umjesto da, kako mnogi razmišljaju, ostanu i uključe se u borbu za slobodu u vlastitoj zemlji. Brojni su slučajevi diskriminacije i ubojstva kršćana među imigrantima (čudno je kako se u javnim medijima o tome malo govori). Pojedine skupine migranata doslovno divljaju, ostavljaju nered iza sebe, odbijaju hranu radi znaka (crvenog) križa na ambalažama, agresivno izvikuju islamističke parole… U Perugi je jedna skupina imigranata napala kršćanina s Gospinim kipom, razbila kip i počela po njemu urinirati.
Za nas Europljane neupitno je da ljudima treba pomoći u njihovoj nevolji. Na to nas obvezuje naše čvrsto uvjerenje, oblikovano kršćanskim pogledom na čovjeka i društvo, da svaka osoba, bez obzira na vjersku, rasnu ili kulturološku pripadnost, posjeduje jednako ljudsko dostojanstvo i zavrjeđuje naše poštovanje i ljudskost. Izdali bismo sami sebe kada ne bismo bili spremni gladnoga nahraniti, žednoga napojiti, gologa obući, strancu u nevolji priskočiti u pomoć. Hvalevrijedno je da su u tome načelno jedinstveni vjerski i civilni autoriteti u našem europskom društvu. To nas, međutim, ne priječi, nego, štoviše, obvezuje da alarmantnu pojavu sve većeg migracijskog vala promatramo u cijelosti. Problem se nikako ne može svesti samo na činjenicu da su nam pred vratima ljudi u potrebi i da im treba pomoći. On je daleko kompleksniji i ozbiljniji. Zadire u srž međunarodnih političkih, ekonomskih, kulturoloških i međureligijskih odnosa. I neće se riješiti samo zbrinjavanjem ugroženih od strane zemalja u kojima oni traže utočište. Nužno je uvijek iznova postavljati pitanja o uzrocima ratova i gladi u zemljama odakle izbjeglice dolaze. Nisu bez temelja niti pitanja, kriju li se među migrantima pojedinci sa skrivenim ekstremističkim namjerama? Je li na djelu podmukla invazija islama na tradicionalno kršćanski svijet? Stoje li iza toga svjetski moćnici kojima ništa nije sveto te se preko ljudske bijede međusobno razračunavaju? Nije nemoguće da se puno toga ili sličnoga krije iza kulisa cijele ove drame. Ipak, bez obzira na sve to, ljudima u nevolji treba pomoći. To ne smije biti upitno.
POŠTOVATI I POMOĆ
Ono što također ne smije biti upitno jest integritet i dostojanstvo onih koji pružaju pomoć. Nevolja nijednom izbjeglici ne smije biti izlika da ponižava onoga od koga traži pomoć i da dovodi u pitanje njegov vrijednosni sustav koji ga motivira za nesebično pomaganje. Ne možeš nekome, tko te u nevolji primio u svoju kuću, određivati pravila ponašanja u njegovoj kući i uvjetovati što i kako će ti pomagati. Ne možeš tražiti od njega da skine sa zida križ koji ga motivira da te primi u kuću. Ako ti, iako u bijedi i nevolji, imaš svoje dostojanstvo i tražiš da ga se poštuje, tim više si dužan sam poštivati onoga koji ti pomaže i spašava te od onih od koji su te doveli u nevolju. Milosrđe ne isključuje istinu i pravdu. Štoviše, bez njih postaje lažno. Osim toga, izbjeglice, koji sa svojim progoniteljima u pravilu dijele isti svjetonazor i religioznu pripadnost, moraju se suočiti s činjenicom da ih sada netko drugi, u ovom slučaju kršćani, spašavaju od njih samih. Svakom dobronamjernom i zdrave pameti to bi trebalo biti poticaj na preispitivanje vlastitih pogleda na život.
Europa, koja već ima iskustvo (ne)uspješne integracije pridošlica iz drugog religijskog i kulturološkog svijeta, nikako ne smije dopustiti da pridošlice dovedu u pitanje one vrijednosti na kojima je ona izgrađena i radi kojih isti u nju dolaze. U tom smislu ovo je prilika samoj Europi da preispita i obnovi svijest o samoj sebi, o svom identitetu. Prilika da počne iznova vrednovati svoje zanemarene i obezvrijeđene korijene. Ne možemo očekivati da će nas netko drugi poštovati ukoliko mi ne poštujemo sami sebe, ukoliko gubimo svoj identitet, zaboravljamo korijene iz kojih je niknuo ili ih se čak stidimo. Narodna mudrost je davno rekla da nije dobro pljuvati u bunar iz kojeg si pio. Sada se vidi sva pogubnost onih koji, u ime ravnopravnosti, jednakosti, multikulturalnosti, sekularnosti i demokratičnosti europskog društva, zagovaraju uklanjanje križa i drugih simbola kršćanstva, na kojem je izrastao europski humanizam.
Europa se treba vratiti sebi, cijeniti i poštivati svoje korijene, ili će se pogubiti i nestati.
