Inženjer kemije i profesor glazbenog Aleksandar Lazarić (29) prije godinu dana probudio se sa strahom: – A što ako jednom budem imao 40 godina i žalio za propuštenim prilikama?
Nije čekao da se strah ostvari, već se “pomaknuo s mjesta” i napustio Zagreb u kojem je živio deset godina. – Kad sam dobio prvu plaću, vidio sam da život nije samo preživljavanje. U tri mjeseca zaradim više nego moja majka s 30 godina staža u prosvjeti za cijelu godinu. Sada, nakon godinu dana došao sam do stadija da razišljam čime se zabaviti u životu, što smisao života i jest – započinje naš Puljanin svoju priču koja, saznajemo, i nije bila najlakši pothvat…
Nepismeni se mogu lako otrovati
– Nikad nisam cijenio Hrvatsku. Zrak je čist. More je čisto. Pa nego kakvo more može biti? Nakon slijetanja u Šangaj te putovanjem u mali gradić od 6 milijuna Changzhou vidio sam da more može biti sivo, a zrak kao u Blade Runneru. Zagađenje se vidi, prosječna vidljivost je oko 500 metara, ne sjećam se kad sam zadnji put vidio grad, čak i po najvećem suncu. Diše se pliće, nesvjesno, tijelo se pokušava prilagoditi.
Prvih tjedan dana, kaže, samo je htio pobjeći kući. – Otišao sam sam na drugi kraj kugle zemaljske i ovisio o poslu dogovorenom preko Skypea. Internet nisam imao kada sam tek stigao, bio sam izoliran od svijeta, dobio trovanje hranom jer nisam znao gdje bih, a ni što jeo jer ništa nisam mogao pročitati.
Kinezi nisu nekulturni, već direktni
– Stranci često kažu da su Kinezi nekulturni, ali oni su zapravo samo diretni, takva im je kultura. U njihovom je jeziku u restoranu normalno reći “ja želim to”, a to direktno prevedno na engleski (“I want that”) europskom uhu zvuči nekulturno. Zato je bitno u svijesti imati jezične razlike. Oni imaju 50.000 znakova, ali, pisano latinicom, to ispadne svega 433 riječi. Razlika je ustvari u naglascima za koje mi nemamo dovoljnu istančanosti pa tako stvari koje se latinicom pišu jednako, imaju različit znak.
“Ne, nisam radoholičar, nisam timski igrač niti volim prekovremeni rad”
Danas radi kao profesor fizike i glazbenog u međunarodnoj školi za bogatiju populaciju gdje učenici uče po modelu američkog i engleskog školskog sustava, kao što je npr. Cambridge. U Hrvatskoj nije radio u struci. – Dugo sam se borio sa raznoraznim poslovima, nisam nikada u životu odbio posao, radio sam u glazbenoj industriji. Sve, od nosača, preko vozača kombija do menadžmenta.
Kaže, bilo mu je dosta borbe za golo preživljavanje, osjećao se kao da ga Hrvatska gazi. – Pokušao sam i u Plivi. Ali, bolan je taj proces zapošljavanja, uvijek si na probnom roku, pa te pošalju u Novi Marof, a prostituiranje na intervjuu za posao da ni ne spominjem. Ne, nisam timski igrač; ne, ne volim raditi prekovremeno; ne, nisam radoholičar. Znam da lažem, znate da lažem, zašto se lažemo? Ja sam magistar organske i fizikalne kemije, školovao sam se godinama, dok platim stan i kupim auto da uopće mogu doći na posao, ostane mi 1.500 kn mjesečno, što s tim mogu? Da mi se, ne daj, Bože, pokvari auto, morao bih podići kredit. Zar je to posao jednog magistra kemije u Hrvatskoj, u najboljoj fimi u kojoj se možeš zaposliti?
“U Hrvatskoj se Kinezi osjećaju kao u muzeju”
– Naša percepcija Kine, “tamo se radi za šaku riže, tamo jedu pse”, potpuno je pogrešna. Oni su 50 godina ispred nas! Mi se smijemo njihovim turistima kad nas fotografiraju, ali oni to rade jer se osjećaju kao u muzeju. Željeznice kao naše nisu vidjeli već desetljećima!
U Kini, saznajemo, posla ima za sve. – Odlučio sam naći posao gdje je plaća barem 20.000 kn te svi troškovi pokriveni. Trebalo mi je svega dva mjeseca da to nađem, a kad sam dao otkaz, za 40 sati sam našao novi posao, 500 m dalje od starog – kaže nam Aleksandar koji ima plaćen stan od 95 kvadrata.
Vozna karta 90 lipa, ali ne poslije 21 h
U Kini se može sve. – Možes u restoranu pojesti pristojan ručak za 10 kn, a možeš potrošiti i stostruko. Ali imaš opcije, što kod nas nemaš. Ovdje se može živjeti s 1.000 kn mjesečno dok, u Hrvatskoj se ne može preživjeti ni s 500 eura – objašnjava nam razlike, a saznajemo i kako je režije za svih deset mjeseci platio svega 1.100 kn. Kilogram batata plaća 90 lipa, a banana kunu i pol, vozna karta je 90 lipa. – Ipak, postoji i naličje tog sjajnog novčića. Naime, javni prijevoz prestaje u 21 h jer kineska vlada smatra da nema potrebe da je netko iza tog vremena vani.
U Kini je umrlo preko 80 milijuna ljudi od gladi prije nekih 40-ak godina pa su pokrenuli industrijsku revoluciju na način da rade što više za što manje novca, i to bez ikakvih normi i regulativa, bez razmišljanja o posljedicama koje se sada naplaćuju. – Sve je zagađeno. Ali, oni će to srediti. To je ona pozitivna strana komunizma, komunistička vlast kad nešto odluči, to se i dogodi. Nema sindikata koji će se buniti, jednostavo se napravi i gotovo. U Pekingu su nedavno zamijenili nadvožnjak s 4 trake u 48 sati. Koliko dugo bi kod nas to mijenjali?
Zakon velikih brojeva
Dogodine Aleksandar planira na doktorski studij na Sveučilište u Arizoni. O vraćanju kući ni ne razmišlja. – Ja gledam na države kao na firme. Sviđaju li ti se uvjeti u toj firmi, ostaješ, ako ne, odeš. Naravno, nije uvijek tako jednostavno jer su ljudi razičiti. Ali, prerano vezivanje za mjesto uz stalno žaljenje zaista ne vodi nikuda. Kod nas ljudi nemaju za kruh, a političari se natežu s braniteljima gdje je tko bio ’91. Mediji plasiraju to da skrenu pogled s realnih stvari, a realnost je da će Hrvatska uskoro potonuti kao Titanik.
– U Kini nitko ne priča o tome jer imaju posao i žive u današnjici. Ovdje je puno događanja, puno je ljudi, povezuju se, potiče se mobilnost. Nije Hrvatska toliko strašna zemlja, nego je tržište malo. Premalena smo država da bi se nešto događalo. Pa kod nas je platinasta naklada svega 10.000 komada. Napraviš li CD, do koliko ljudi možeš očekivati da će doći? Kina je zato velik igrač. Kad imaš tržište od milijardu ljudi, čak i neki poluproizvod prodat će se u velikoj količini. To je zakon velikih brojeva.
Big Brother
Kaže nam naš sugovornik i kako je Kina jako otvorena zemlja, homoseksualci se ne moraju skrivati, prostitutke slobodno hodaju po ulici, nitko nikog ne osuđuje niti je ljude briga. – Kad vozim motor, često prođem i kroz crveno, nitko to ne kažnjava. Parkirna kazna je 30 kn. Ali, uhvate li te s oružjem, nema pravosuđa, odvjetnika, nema ljudskih prava niti novca koji će te spasiti. Kriminala nema jer kad te ulove, idući dan te osude i treći pucaju u glavu.
Ulice su, kaže, sigurne i usred noći, ali se zato osjeća kao u Big Brotheru. – Ne može se kupiti karta za bus ili vlak bez putovnice ili osobne. Ali, to je cijena sigurnosti – zaključuje Aleksandar.
Izvor: nasiljudi.hr foto: http://www.thousandwonders.net/Changzhou
