‘Ono što je na kraju sezone učinio Zidane najljepše je i najpametnije. Bio sam tu, isporučio sam rezultat, jednom ću vam se vratiti. Ovo je vrh nakon kojeg možeš samo zaroniti…’
Contra ispod varaždinskog stadiona, kultni kafić na koji smo pomalo zaboravili otkako reprezentacija i Dinamo zaobilaze ovaj šarmantni grad, stisnuo se od zebnje kad je Zlatko Dalić u četvrtak progovorio o planovima za budućnost.
Izbornik je pozvao na druženje novinare koji su pratili hrvatsku reprezentaciju u Rusiji i, reklo bi se, otvorio dušu. Ako me pitate za sud, nisam siguran. Bilo je u tom razgovoru amplituda, ushićenja uslijed ljubavi naroda i sveg tog domoljublja koje se već mjesec dana razlijeva diljem države, još više skepse i preispitivanja okoline. Dalić se koleba, piše Jutarnji.hr
Opijen je velikim rezultatom, ali opet s obama nogama na zemlji. Euforičan uslijed vulkanske provale emocija na ulicama svih naših gradova, ali svejedno objektivan. Zlatko Dalić čovjek je s istančanim osjećajem za mjeru. Svjestan da hoda na oblacima, da je preko noći postao narodni heroj, da sutra na fonu spektakularnog rezultata na Svjetskom nogometnom prvenstvu može uzeti strahobalan novac kojim će osigurati bezbrižan život praunucima, ali istovremeno oprezan. Ne želi da slijetanje na zemlju prođe kao buđenje iz teškog mamurluka. On bi što brže natrag u stvarnost. ‘Lijepo je ovo, predivno, ali bio sam jutros u Konzumu i jedva sam izašao…’
Dalić je dobar diplomat. Da nije, nikad ne bi prošao u arapskom nogometnom svijetu, gdje previše toga funkcionira na način “habibi, prijatelju moj”, pa sve još začinjeno napadnim osmijesima i tapšanjem po ramenu, ali u četvrtak je odbacio rukavice. Šutio je proteklih šest mjeseci dok je kao alkemičar kuhao ovo srebro, ali sada osjeća da je došlo vrijeme za veliku inventuru, piše Jutarnji.
‘Ja sam još proljetos na američkoj turneji odlučio što ću i kako ću. Odradit ću Svjetsko prvenstvo, to je najvažnije, toliko ću istrpjeti. Nije bilo lako, može li biti lako ako vam četiri mjeseca opstruiraju pokušaj da kompletirate stručni stožer? Toliko dugo su minirali moju inicijativu da priključim Dražena Ladića kao asistenta. Pa onda poraz protiv Perua i odmah se nađu dva-tri frajera da te smjenjuju, klubovi pišu priopćenja, oni konzultiraju igrače da me smijene. Sve naručeno. Srećom, bilo je odgovornih ljudi koji su to znali prepoznati i zaustaviti. Netko kaže nešto protiv Saveza na televiziji, sutra se pišu priopćenja i demantiji. Krenu napadati izbornika – ništa, nema reakcije. Preozbiljan sam čovjek da bih to dopustio. Neovisan sam, samo svoj. Tu sam lekciju savladao još kao trener u Rijeci, tamo me je lupilo po glavi, tako da sam zaključio: sada ideš u bijeli svijet i gradit ćeš karijeru ispočetka. Eh, sada kada sam je sagradio, sve što tražim jest respekt. Ja sam čovjek koji respektira svakoga, tebe kao novinara, ovog oružara, onog navijača koji me prati po Rusiji, ali za uzvrat tražim isto. Hoću respekt!’
Više pročitajte OVDJE.
