Sinoć je u jednoj zagrebačkoj bolnici umrla sestra Gorana Ivaniševića Srđana. Imala je 53 godine.
Godinama se borila s teškom bolešću, a umrla je jučer nakon što je ujutro operirana.
Novinaru Timesa je početkom 2000-ih priznao da je osamdesetih počeo igrati za sestru oboljelu od raka, devedesetih za Hrvatsku u ratu, a onda više nije imao za koga ni za što.
“Možda konačno za sebe?” podsjetio ga je novinar. “Možda”, rezignirano je odgovorio Zec. “Ali ja ne volim sebe baš toliko”, dio je ulomka iz vjerojatno najboljeg teksta o Goranovom putu koji je ikad napisan, a potpisuje ga Boris Dežulović.
Jednu u nizu Novih godina na tom trnovitom putu Goran je dočekao sam u hotelskoj sobi u Dohi. Tada je nastao intervju za Times koji se prepričavao godinama. Sestra je Goranu bila jedan od najvećih motiva u karijeri.
– Jedan od najgorih dana u mom teniskom životu dogodio se koncem 1988. godine. Pripremao sam se za put u Australiju gdje sam planirao igrati kvalifikacije u Adelaideu i potom kvalifikacije Australian Opena i možda nastupiti na juniorskom turniru.
Prije nego što sam krenuo na put, otac mi je rekao da mi je sestra bolesna, da je liječenje skupo, da on ostaje doma i da ću biti sam. Ja te noći nisam spavao, a sljedeći dan sam otputovao u Australiju i tamo izgubio u završnom krugu kvalifikacija u Adelaideu, ali ušao sam kao sretni gubitnik i stigao do četvrtfinala.
I u Melbourneu sam prošao kvalifikacije i također stigao do četvrtfinala. Juniorski turnir nisam ni igrao. U svakom slučaju, sav taj nagradni fond koji sam zaradio u Australiji ponio sam u kešu, stavio ga u jaknu od koje se nisam odvajao sve do dolaska kući.
I zbog toga nisam spavao u avionu. Onda sam došao ocu i rekao: ‘Evo ti pare, evo ti i jakna, samo da se mogu konačno naspavati – ispričao je Ivanišević, a prenosi Index.hr
