Marinelda i Francesco zaljubili su se kao brucoši u Padovi i od prvog do posljednjeg dana života bili su nerazdvojni. Plovidba Jadranom bila im je strast od koje nisu odustajali ni u vrijeme dok je bjesnio rat
Francesco Salpietro i Marinelda Patella zaljubili su se kao dvoje brucoša na Sveučilištu u Padovi, u inspirativnom okružju toga grada, romantično i strastveno kako to valjda samo Talijani mogu.
Od 70-ih godina prošlog stoljeća bili su od prvog trena nerazdvojni, tek ih je njegov odlazak na služenje vojnog roka na neko vrijeme fizički udaljio, što im je samo učvrstilo ljubav, o čemu svjedoče njihova ljubavna pisma iz toga doba. Ona su sada možda najdragocjenije što je od para preostalo njihovoj djeci.
Sva romantika prestala je 16. kolovoza 2011. kada je u primoštenskom akvatoriju kod otočića Maslinovika u njihovu jedrilicu Santa Pazienza velikom brzinom svojom motornom jahtom Santa Marina udarioTomislav Horvatinčić, koji je prije nekoliko dana na Općinskom sudu u Šibeniku proglašen krivim i nepravomoćno osuđen na uvjetnu kaznu zatvora od 20 mjeseci uz rok kušnje od tri godine. Sudsko vijeće pod predsjedanjem Maje Šupe kazneno djelo neizravne namjere izazivanja pomorske nesreće sa smrtnim posljedicama još je prekvalificiralo u blaže djelo iz nehata.
Samo uvjetna kazna
Poduzetnik, k tome, i dalje smije upravljati motornim vozilima, pa i plovilima. Državna odvjetnica Irena Senečić uložit će žalbu, a na izricanju se nisu pojavila djeca poginulih.
“Kako je u Hrvatskoj odjeknula ova presuda?” bilo je prvo što nas je na početku razgovora upitao sin pokojnika, 30-godišnji Federico Salpietro, nagrađivani menadžer prodaje za ovaj dio Europe u Dieselu.
Na naš odgovor kako se svaki normalan žitelj ove zemlje srami ovakve odluke, prokomentirao je kako su on i njegova sestra Gaia (26) također normalni ljudi koji ne traže revanšizam, već samo osjećaj da je pravda zadovoljena. Tugu što ih više nema sve više uspijeva pretočiti u zahvalnost jer je takve dvije duše u svom životu imao, pa nam je u najintimnijoj ispovijesti, tijekom koje je nekoliko puta morao suspregnuti suze, na dirljiv način ispripovijedio sve o njihovu suživotu i jednoj velikoj ljubavi prekinutoj kad su oboje – četiri desetljeća ljubavnici, suborci, najbolji drugovi – s netom navršenih 60 naprasno i tako besmisleno završili živote.Ustupio nam je i fotografije iz obiteljskog albuma.
“Ponajprije sam tužan jer sam izgubio ljubavi života. Moja mlađa sestra i ja bili smo jako bliski s roditeljima i ovo je uništilo naše živote. U početku je bilo zbilja teško suočiti nam se sa situacijom zbog šokantnog načina na koji se sve dogodilo, tim više što su tata i mama bili iznimno vješti u upravljanju plovilima, s 40 godina iskustva u jedrenju Mediteranom, a osobito akvatorijem hrvatskog Jadrana. Bio sam beba od nepunih godinu dana kada su me prvi put sa sobom poveli na brod i odlazak na putovanje brodom po Hrvatskoj bila nam je najbolja stvar na svijetu. Kokpit broda bio je naše najintimnije mjesto za razgovor o životu, ljubavi, problemima. Sjećam se, nebrojeno puta razgovarali smo o odabiru studija, o curama, svačemu. Znate, u svojoj gradskoj svakodnevnici bavili smo se obavezama, poslom i školom, odlazili na službene putove i bivali umorni navečer, pa nam nije ostajalo vremena za dijeljenje emocija. Ali, u dva-tri tjedna zajedničkog krstarenja postajali smo kompaktna obitelj kakva ona valja biti po definiciji. Dakle, u tome je najveći problem, što smo izgubili mogućnost da dalje rastemo zajedno s majkom i ocem, učimo od njih lekcije o životu. Ne znam za tog čovjeka koji valjda nije gledao oko sebe, ali za svog oca sam siguran da je bio pravi ekspert koji je učinio sve da izbjegne sudar. Vidite li da netko ide na vas, nemoguće je ne zamanevrirati, pa je on logično pravilima skrenuo udesno, ali bezuspješno. Da je i Horvatinčić poštovao pravila, svi bismo izbjegli probleme, uključujući i njega jer činjenica je kako je sve ovo u najmanju ruku i njemu neugodno. Imao sam dvoje prekrasnih ljudi u svom životu koji su mi prenijeli svoju mudrost što nalaže poštovanje spram drugog bića i mora, mnogošto što mi sada daje snage da nastavim dalje.
Tatina vizija svijeta
Podrazumijeva se da imamo problema ako samo zamislite koliko nas košta četvero odvjetnika i troškovi 30-ak dolazaka u Hrvatsku zbog svega ovoga. Potrošio sam enormno mnogo novca pa je dobro što će nam to Horvatinčić i osiguranje refundirati, ali ljudski gubitak apsolutno je nenadoknadiv.
Moja majka bila je doktorica, uspješna u liječenju bolesti unutarnjih organa i raka, a otac je bio inženjer koji je mnogo putovao svijetom i tako imao prilike upoznavati različite kulture, napose Azijce s kojima je surađivao preko svoje joint venture kompanije. Tako je, recimo, Tajvance pozivao na team building tijekom jedrenja hrvatskim Jadranom. Prenosio mi je svoja iskustva o drugim narodima, uvijek stavljajući naglasak na potreban respekt spram svakoga. Hvalio mi je analitičnost i perfekcionizam Japanaca, drukčijih od nas u Europi, posebice Talijana jer mi smo u usporedbi s njima brzi i zabavni. Pripovijedao nam je takve priče o svojoj viziji svijeta kao podlogu za rast, što je neprocjenjivo naslijeđe.
Primjerice, iz tog razloga nikada nisam niti zaustio da su Hrvati generalno loši, već razmišljam ovako: vjerojatno nismo imali sreće jer smo naletjeli na osobu poput Horvatinčića koji je zapravo nesretan što nije imao roditelje poput mojih jer bio je nekorektan, lagao je da je moj otac kriv, a sve bespotrebno. Ljudima kao što su bili moji majka i otac bilo je prihvatljivo učiniti pogrešku, pa je samo to trebao priznati, izreći jednostavno: ‘Pogriješio sam’. No, on je mnogo puta postupio drukčije i ja mu više ništa ne vjerujem.
Teško je vidjeti toliko okrutnosti u očima čovjeka. A upravo toga su nas majka i otac učili da se klonimo. Tužno je što je netko poput njega ubio dvoje vrijednih ljudi, otvorenih drugima. Imam drage fotografije iz 1991., kada je u Hrvatskoj bio rat, kao dokaz ako mi netko ne bi vjerovao kad kažem: ni tada nisu prestali dolaziti u Hrvatsku. Oko njih je tada kod vas bilo još samo par brodova i čule su se bombe, no njih to nije omelo jer su toliko voljeli vašu zemlju i osjećaj slobode koji im je davala. Dolazili su i u vremena kada je to još bilo komplicirano jer se mnogo manje putovalo, bez GPS navigacije i autopilota. Morali ste biti ludo zaljubljeni u more da biste jedrili, danas je sve to naizgled lakše motoriziranim brodovima, ali biti jedriličar i moreplovac, to je nešto sasvim drugo. Ne spominjem to jer hoću reći da je moj otac bio najbolji na svijetu, ali činjenica je da je bio jako iskusan.
Sjećam se, kao dječak od oko osam-devet godina, tih 90-ih, doplovili smo i stali u dva mjesta. Prvo u novigradskom restoranu Torci. Vlasnikov sin odlazio je u rat i ovaj je bio tužan i zabrinut, pa su ga moji pozvali na naš brod da popričaju uz vino. U tako teškom trenutku, iako nitko od njih nije govorio engleski, u interakciji Hrvata i Talijana na njihovim nativnim jezicima suosjećali su humanošću. Bilo je to doista dirljivo…
Ljudi staroga kova
Da, moji su bili dvoje moralnih ljudi starog kova koji su sve stvorili sami. Uz majku Marineldu Patellu Salpietro, doktoricu, i oca Francesca Salpietra kao inženjera, sestra Gaia i ja odrasli smo u normalnoj obitelji srednje klase, što je za nas kao osobe veliko bogatstvo. Otac nam potječe iz Catanije na Siciliji odakle je nakon druge godine studija mehanike stigao na specijalizaciju za inženjera u Padovu. Smjestio se kod ujaka i tada, u svojoj 21. godini, preko zajedničkih prijatelja upoznao mamu koja je tu došla, iz predgrađa, studirati medicinu. Tatin ujak imao je brod pa su njih dvoje s njim počeli ploviti u Hrvatsku u svojim 20-ima i ljubav je tu procvjetala. Kazat ću vam i malo znanu činjenicu: osmislili su i osnovali famoznu talijansku regatu La Cinquecento, nazvanu po 500 nautičkih milja od kojih se sastoji, a odvija se na sjeveru Italije. Dakle, bili su u njezinu odboru i komisiji te 1974. To također pokazuje koliki su zaljubljenici u more bili.
Za mene je još jedna dirljiva anegdota što datira iz vremena kada je tata morao otići na odsluženje vojnog roka. Otkrio sam je kada sam nakon njihove pogibije prije četiri godine teška srca krenuo raščišćavati njihove ormare. Taj čin odgađao sam mjesecima, a kad sam se konačno nakanio, na dnu jednoga pronašao sam svežanj požutjelih pisama koje su si pisali kao 25-godišnjaci dok je tata bio u vojsci, prepunih iskaza ljubavi i bezbroj puta ponovljenih “Volim te”, “Fališ mi” i “Jedva čekam da se opet vidimo”. I prije sam znao da su bili veoma bliski i istinski se voljeli, ali ovo otkriće došlo mi je kao potvrda jer mama ih je, unatoč selidbama, sačuvala do kraja njihovih života. Znači mi to mnogo za moj identitet, integritet i partnerski odnos s djevojkom, a kad ih čitam, jasno mi je od koga smo moja sestra i ja naslijedili duboku emocionalnost. Vjerujem da su mi njihova ljubavna pisma došla kao poruka u pravom trenutku, neizmjerno su me ispunila, ali poslije sam danima plakao, pa sam ih isprva sakrio od sestre. Pohranio sam ih u svoj ormar kao najveću obiteljsku relikviju i u međuvremenu kazao za njih Gaiji koja još nije smogla snage da ih otvori.
Najvažnije mi je što smo ih nas dvoje, danas sretnih i blagoslovljenih ljudi, takve ikada imali. Sve što učinim dobro s ponosom posvećujem pokojnim roditeljima koji su bili uz mene i kad nisam bio najbolji sin. Recimo, kada sam kao buntovni 17-godišnjak zbog problema sa svojom djevojkom Julijom pobjegao u Lignano, gdje je bila vezana naša jedrilica, kako bih u njoj prespavao. Poveo sam sa sobom najboljeg prijatelja i nikoga drugoga nisam želio ni čuti, ni vidjeti. Moj tata se pojavio nakon nekoliko sati, dao ključeve auta mom drugu da se odveze, pa smo nas dvojica sami zaplovili ka Veneciji. Sa zalaskom sunca uplovili smo kod Trga San Marco, a dotle mi je davao svoje vizije života i ljubavi, pričao o periodima kada je s mojom mamom na početku njihove ljubavi imao problema koje su prebrodili jer to je normalno kod svih. Naučio me da je i patnja sastavni dio života i lekcija iz koje treba naučiti najbolje i najgore jer samo tako se raste. Prvi put tada mi je dao kormilo u ruke da plovilo izvedem iz Venecije. Nikada to neću zaboraviti.
Jednoga dana, kada budem imao svoju djecu, moći ću im, nažalost, pokazati samo slike njihova djeda i bake, ali potrudit ću se prenijeti im njihov nauk, kao prvo o respektu za druge ljude. Nadam se da ću doći u mogućnost da nabavim svoj brod, pa ih povesti u Hrvatsku, zemlju na čijem sam moru proveo velik dio svoga odrastanja. Želim to ponoviti. Zasad to ne mogu jer Horvatinčić ima važeću dozvolu za plovidbu i tu je negdje. Neću u Hrvatsku dok se tako opasni ljudi slobodno kreću uokolo. Svojoj djeci pokušat ću prenijeti vrijednosti koje su u Gaiju i mene usadili naši roditelji, sa žalom što ih nikada neće imati prilike upoznati. Moram priznati, osjećam se pomalo čudno što vam sve ovo pričam jer moji nisu bili ljudi koji se vole eksponirati. Vjerojatno u ovakvoj situaciji ne bi vodili ovakav razgovor s novinarom jer su bili rezervirani i otvarali se isključivo bliskim prijateljima. Bili su diskretni, nisu se javno pokazivali niti nosili poznate odjevne brendove ili skup nakit. Moj otac, kao direktor jedne multinacionalne kompanije, hodao je svijetom sa Swatchem na zapešću! Kad bih ga upozorio da kupi muževniji sat, odgovarao mi je kako je to nevažno i radije će štedjeti za veći brod. Takva je bila njegova filozofija i zato pričam s vama, jer želim pokazati kakvi su bili moji roditelji. A bili su fantastični Nadam se da će se sve o čemu smo popričali u Hrvatskoj popraviti, da se mogu vratiti i osjećati sigurno, bez straha, s ljubavlju u srcu. S aktualnim sudskim epilogom još nije tako jer je upravo obrnuto: ubojica mojih roditelja siguran je i slobodan. Znate, roditelji su me učili voljeti i baš me briga je li Horvatinčić u zatvoru, svejedno mi je je li živ i što je uopće s njim. Sva mržnja prošla me u prvih pet minuta od nesreće jer mnogo je više lijepih uspomena na moje, pa sam se brzo pribrao i potražio odvjetnike i psihologa sestri i sebi.
Sanjam kako plovimo
Srećom, brzo smo došli k sebi, ali i dalje sanjam da su mi roditelji živi i da plovimo k Novigradu i Poreču, na naša posebna mjesta poput restorana Ante u uvali Vrulje na Kornatim. Moj nas je otac onamo vodio svake godine i ostali bismo po nekoliko dana, pa se i sprijateljio s pokojnim gazdom Antom, a i danas smo u dobrim odnosima s njegovim sinovima.
Često u svojim snovima vidim da kupujemo novi brod i pripremamo se za isplovljavanje, pa se naglas pitam kako je moguće da su mama i tata ipak preživjeli, a oni mi odgovaraju da je samo trebalo vremena da se vrate. Nejasno je to, možda jer je ova situacija još nezavršena, ali ne bih se upuštao u psihoanalize. Ionako se ujutro vraćam u tužnu stvarnost.
Godine 2011., kada su poginuli, bili smo zadnji put zajedno na moru, u Vodicama, i bili su presretni jer sam već bio zadovoljan poslom i prethodno stečenom politehničkom diplomom iz mode s Polimode u Firenzi. Moja sestr Gaia je, ako me pitate, kao mlada poslovnjakinja koja mnogo putuje, još bolja od mene. S navršenih 60, kao vršnjaci sa samo mjesec dana razlike (moj otac je rođen 4. rujna 1950., a majka 18. listopada), bili su presretni. Na kraju svojih najintenzivnijih roditeljskih aktivnosti opet su dobili priliku da budu ljubavnici, s vremenom za sebe kraj dvoje odrasle djece i zato su u trenutku nesreće bili na brodu sami. Zbog toga kažem OK, otišli su u trenu kada su bili zadovoljni nama i potpuno ispunjeni, bez bolesti i bilo kakvih značajnih problema. Ponavljam, nismo bili ni bogati, ni siromašni, imali smo brod i nekoliko kuća, prava srednja klasa, jedna sretna obitelj. Sve je časkom nestalo. No, nikako u očima hrvatskog naroda ne želim da ispadnemo žrtve. Ovo je samo moja posveta njima i jednoj velikoj ljubavi.
Izvor: Jutarnji list
