Izvadila sam je iz kade i počela nježno brisati ručnikom. Njezine male bucmaste ruke, noge, trbuh, crnu kosu na glavi… Kad su mi ruke bile oko njezina vrata odjednom sam, iz čista mira, pomislila – sad bih je mogla udaviti, jednim jedinim stiskom.
Ne znam zašto sam to pomislila. Trajalo je tri sekunde, pojavilo se niotkud i više mi nije izlazilo iz glave. Ne zato što sam odjednom stalno razmišljala o tome kako bih mogla udaviti svoju kćer. Ne, jednostavno nisam mogla prestati razmišljati o tome kakva sam ja mama i osoba kojoj takvo što može pasti na pamet.
Doktor mi je objasnio da se to zove prisilna misao. Ova je bila prva. Nakon nje samo su krenule druge i sve su bile jednako užasavajuće. Bila sam uvjerena da se pretvaram u ubojicu. U čudovište.
U tom trenutku već sam neko vrijeme bila loše. Prvi liječnik kojem sam otišla hladno mi je rekao da imam postpartalnu depresiju. Drugi mi je uvalio pet vrsta lijekova, neki su me dizali, neki su me spuštali, osim toga, nisu puno toga učinili.
Želim li da moja kćer ovo ikad pročita?
Danas o svemu tome pričam sa svakime tko želi slušati. Mislim da pomažem, nekoj drugoj ženi koja prolazi kroz isto sranje u kojem sam se ja topila godinu i pol dana, i sebi, jer pričanje me oslobađa. Zato sam, dok sam razmišljala o ovom javnom iznošenju svoje priče, razmislila i o tome trebam li to učiniti pod svojim imenom i prezimenom. Jer, realno, ničeg se ne sramim, tko god me pita, ispričat ću mu o tome sve što želi čuti, danas sam relativno mirna sa svakim užasom tog perioda.
No želim li da moja, danas sedmogodišnja predivna, jaka, ludo zabavna i genijalna kći pročita da je mama u jednom trenutku možda nije željela? Da se nisam snašla, da me izluđivalo njezino plakanje, da sam sve više kopnila, da sam nakon što se ona rodila, pala u postporođajnu depresiju toliko jaku da sam pola vremena živjela u bolesnom strahu, a ostatak u potpunom mrtvilu. Ne, ne želim da to ikad pročita. Jer onoliko koliko je to sve imalo veze s njom, toliko nije imalo apsolutno nikakve veze s njom. Imalo je veze sa mnom.
Sjećam se kad sam je prvi put uzela u ruke u rodilištu u Petrovoj. Dali su mi je nakon poroda, znala sam što trebam raditi. Sve sam to već prošla tri godine prije s njezinom sestrom, ali ovo je bilo drugačije. Ja sam se osjećala drugačije. Zapravo, nisam osjećala puno toga.
Kad sam saznala da sam ponovno trudna, nisam si baš dala vremena probaviti tu informaciju. Izlanula sam se svima oko sebe, prije nego što sam stala i razmislila o tome želim li ja uopće opet roditi? Polako me počelo kopkati da možda ne želim. Obožavala sam svoju prvu kćer, bila sam godinama posvećena samo njoj, našoj maloj obitelji i obožavala sam biti mama. Ali nisam se nikad zamišljala kao mamu dvoje djece u nekom udaljenom zabačenom kvartu, s čovjekom koji radi od jutra do mraka i na kojeg, kad su klinci bili u pitanju, nisam mogla previše računati.
Ali, bilo je kasno. Svi su već znali, svi su oko mene bili uzbuđeni pa sam postala i ja. Barem sam se trudila. Nadala sam da će onaj osjećaj proći. Mislim da je to velikim dijelom utjecalo na sve što se poslije dogodilo. Ta grižnja savjesti koja me konstantno kasnije izjedala. “Ti je nikad nisi ni htjela, ti je nikad nisi ni htjela, ti je nikad nisi ni htjela…” ponavljao mi je stalno nakon poroda neki odvratni glas u glavi. Nagrizao mi je mozak.
Očaj, usamljenost i vječita neispavanost nisu mi pomagali. Moja druga kćer je bila teška beba. Može biti da je osjećala moj očaj, moju užasnu energiju. Ne znam koja je od nas dvije utjecala na koju, ali zajedno smo bile očajne. Vrištala je stalno, neprekidno je bila gladna, premještala sam je s jedne sise na drugu, ništa nije pomagalo.
Bile bi budne cijelu noć, onda bi došlo jutro, onda bi moj muž otišao na posao i onda bih ja ostala sama s novorođenčetom i trogodišnjakinjom u stanu u neboderu na drugom kraju grada, udaljena od svoje obitelji, od ljudi, od svega. I tako svaki dan, cijeli dan. On bi dolazio kasno navečer, odlazio rano ujutro. Bila sam potpuno sama. I potpuno nesretna.
Bilo je nekoliko trigera. Mislila sam da je prvi bio jedne noći kad sam se probudila prestravljena, sanjala sam da mi je muž poginuo u avionskoj nesreći i da ne znam gdje su mi djeca. San je bio užasno stvaran, nekoliko trenutaka nisam bila posve sigurna da se to nije zaista dogodilo. Plakala sam, histerizirala, nisam se mogla smiriti. Nakon toga stvari su samo postajale ozbiljnije.
Danas kad razmišljam o tome, jasno mi je da je cijela stvar počela još i malo ranije. Bilo je kasno navečer, oko deset sati. Kao i uvijek, bila sam sama doma s klincima, taman sam ih napokon stavila na spavanje. Stajala sam u kuhinji koja se nalazi u sredini stana. Odjednom se sve počelo tresti, ljuljati, mislila sam da će se neboder strovaliti. Bio je potres, a ja sam stajala potpuno unezvjerena i u panici – po koje dijete da krenem?! Po prvo u sobu lijevo ili po drugo u sobu desno? To me potpuno razvalilo, nikad nisam osjetila takav strah.
Danas znam da neke događaje i emocije proživljavam jače od drugih. Puno ljudi se tog potresa uopće ne sjeća, za mene je to bio najrazorniji potres na svijetu. Jednostavno sam takva, osjećam strahove jače. A ona razina emotivnog šoka koju sam tada osjetila, danas shvaćam, morala je ostaviti neki trag.
Onda mi se dogodila i neka glupa crijevna viroza zbog koje sam završila u Zaraznoj. Sjećam se da sam bila potpuno očajna, čitavo sam se vrijeme krivila – kakva sam ja to majka, ja moram biti doma i dojiti svoje dijete, a ja ovdje ležim zbog obične crijevne viroze.
Vječito uspoređivanje s mamom
Uporno sam se uspoređivala sa svojom mamom. Ona je bila vrlo jaka, genijalno je kuhala, bila je najbolja i najjača mama na svijetu. Ja sam, barem sam samu sebe u tom trenutku tako vidjela, bila slaba, nesposobna, nisam znala kuhati, nisam znala ništa. Ove tri godine prije koje sam provela kao sretna i dobra mama kao da su nestale. Sad sam, bila sam uvjerena, bila loša mama.
Kad se nakon svega dogodio i onaj lucidan san, to je bilo to. Sve je krenulo nizbdro. Od tada se svega sjećam u nekim epizodama, segmentima, povremenim licima, riječima… Ne znam kako bih to opisala točno. Zamislite da sjedite na kauču u svom domu i netko sjedi s vama, tu je zbog vas, obraća se vama, ali vi ga čujete kao da ste u drugoj sobi, drugoj dimenziji, čujete ga samo kao neko pričanje u pozadini. Vi ste u svom svijetu, nekom maglovitom balonu iz kojeg nemate snage izaći. Tako sam se osjećala idućih godinu i pol. Bila sam živa tek napola.
Zamolila sam neki dan svog sada već bivšeg muža da mi priča o tom periodu, o svim tim dijelovima kojih se ja ne sjećam, koje kao da nisam ni doživjela.
Pričao mi je da sam počela stalno plakati, da sam postala troma i lijena, ništa mi se nije dalo, ništa nisam htjela, ništa me nije veselilo. Kaže da je znalo biti zastrašujuće. Došao bi doma, a ja bih sjedila na kauču, pogurena i uplakana, dok bi se starija kći sama igrala u kutu u prašini. Prolazi me jeza kad to pokušam zamisliti.
Da se razumijemo, ja sam pomoć potražila vrlo brzo, već negdje tamo nakon one epizode sa snom. Shvatila sam da mi se nešto događa, da postajem sve tužnija, izmoždenija i usamljenija. Prvi doktor mi je rekao da imam postpartalnu depresiju i anksioznost. Otišla sam drugom, jako poznatom i cijenjenom u Zagrebu i on mi je samo uvalio gomilu lijekova i potpuno me ušlagirao. Nakon njega sam otišla kod trećeg, ista stvar. Većinu vremena bila sam prilično katatonična. Obavljala sam oko djece sve što sam morala, po nekom automatizmu, ali osim toga baš ništa drugo. Kad sam se vratila na posao nakon porodiljnog, uglavnom bih tamo provela dan samo sjedeći.
Uzaludna tri tjedna u Vinogradskoj bolnici
Sjećam se da sam jedan dan na terasi kafića naletjela na obiteljskog prijatelja koji se bavio ovisnostima. Čim me ugledao, samo je zinuo: “Isuse, na čemu si ti? Istog trena moraš na detoksikaciju”.
U nekom trenutku završila sam i u Vinogradskoj. Bila sam tamo tri tjedna, sjećam se da bih svaki dan dobila svoju kuru lijekova, čekala bih svoj red kod psihićke koja bi me pitala glumljenozabrinutim glasom:
“Kako je danas?”
“Isto, ha?”
“A kako ste spavali?”
“Ne baš, ha?”
“A jeste pojeli kaj?”
“Ne baš, ha?”
I to bi bilo to, dobila bih svojih pet minuta s njom, svaki dan ista pizdarija. Ne znam kome je to moglo pomoći, ali meni svakako nije.
A tad sam već stvarno dugo bila loše.
Pred kraj je napokon i kulminiralo. Najstrašnije misli koje nikako nisam mogla izbaciti iz glave. Prva je bila ona s kćeri nakon kupanja. Ta me razvalila i onda su samo krenule. Svaki dan bih imala drugu, ponekad i više njih, i svake sam se jednako užasavala.
Vidjela bih nož i zamislila da probadam nekoga.
Vidjela bih trudnicu na cesti i pomislila da joj ubijam dijete u utrobi. Vidjela bih staricu i pomislila: “I tebe bih mogla ubiti”.
Vidjela bih prozor i pomislila: “Mogla bih skočiti”.
One bi mi samo jedne sekunde, bez ikakva razloga, uletjele u glavu i ne bi me puštale ostatak dana. Razmišljala sam o njima stalno jer sam ih se bojala. Svatko tko me zna jasno mu je da te stvari nemaju veze sa mnom.
Ovo nisam ja
Ne, ja nisam pomahnitala, krvožedna, opaka baba koja gleda koga će zaklati. Nježna sam, ponekad prenježna. Bacam se na bakice po cesti i nosim im vrećice, cijeli život sam htjela biti socijalni radnik jer želim pomagati ljudima, većinu života bila sam sretna i zadovoljna osoba koja nikome nikad ne bi mogla nauditi.
I ja to znam.
Ali u tom trenutku više nisam bila sigurna.
U jednom trenutku bilo me strah gurati kolica s kćeri od vrtića do doma sedam minuta jer nisam bila sigurna hoću li pomahnitalo skrenuti s njima na cestu i pod auto. Doslovno sam umirala.
A prije sam stvarno bila dobro. Nikad nisam bila depresivna, smatrala sam se potpuno sretnom osobom. Jedino što sam očito dugo bila usamljena. To je nešto što sam tek poslije osvijestila. Moj muž je bio dečko s kojim sam prohodala u srednjoj školi. Godinama sam bila usredotočnena samo na njega, nisam stvarala prijateljstava, nisam imala ništa svoje. Kad sam ostala sama s djecom u tom stanu u neboderu, to sam osjećala više nego ikada. Znala sam ga ponekad, već onakva katatonična, kad bi došao kući s posla, preklinjati da mi priča o svom danu.
“Bilo što, pričaj mi bilo što. Tebi se događa sve, meni se ovdje ne događa ništa.” Često nije znao što točno želim od njega. Oboje se nismo najbolje snašli u tom kaosu.
Što me na kraju spasilo
Na kraju me spasilo nekoliko stvari. Jer u tih godinu i pol, koliko god da sam bila polumrtva. svejedno sam svako malo pokušavala nešto novo. Nešto što bi moglo napokon upaliti.
U jednom trenutku sam završila kod Julije, psihologice koja je doma, na crno, primala pacijente. Sjećam se da sam tad pred kraj već i konstantno povraćala jer od stalnoga grča nisam mogla ništa zadržati u sebi. Jednom sam joj ispovraćala cijelu dnevnu sobu. Ostala sam i spavati kod nje jednu noć. Pozvala je na razgovor i cijelu moju obitelj, nanjušila je da imam dominantnu mamu i da mora razgovarati s njom. Razgovarala je s mužem, vidjela je djecu… Jedina je imala konkretan plan što će sa mnom. I stalno mi je govorila: “Uspjet ćeš. Ti ćeš se izvući. Znaš zašto? Jer imaš ovo dvoje predivnih klinaca zbog kojih moraš uspjeti.”
Žena mi je napokon dala neko svjetlo. Počela me skidati s lijekova, dala mi je da pišem svaki dan što sam napravila, pa makar to bilo samo – navukla sam čarape i skuhala sam si kavu. Tako sam davala sadržaj danu, da se ne osjećam beskorisno. S vremenom je stvari koje sam radila bilo sve više.
Druga stvar koja me spasila je plivanje. Tata me u nekom trenutku doslovno uzeo za ruku i rekao: “Idemo plivati”. Svaki prokleti dan. Koliko god ja nisam htjela, koliko god sam ga molila da me pusti na miru, on me svaki dan uzeo ponovno za ruku i išli smo plivati. On pola sata, ja puni sat. To je valjda ono sa sportom i serotoninom jer ja sam se stvarno osjećala bolje. I svaki dan sve bolje.
Išla sam i na akunpunkturu, jogu, autogeni trening… Sve sam probala. I čini mi se da sam od svega uzela pomalo. I danas kad se unervozim, prije spavanja radim vježbu koju sam naučila na autogenom treningu i jednostavno zaspim.
Najvažnija stvar bila je da shvatim da moje užasne misli nemaju nikakvu moć. I da nisam jedina kojoj se događaju, samo ih ostali ljudi naprosto odbace kao glupost, a ja od šoka što sam nešto uopće pomislila po njima divljački kopam. To mi je Julija osvijestila. Kad sam ih odjednom pustila da dolaze i prestala se grčevito boriti i shvaćati ih ozbiljno, one su postale nevažne. Danas koljem starice? Okej, može, danas koljem starice. I to me spasilo.
Osjećala sam kako izlazim
Zadnju ulogu u mojem ozdravljenju odigrali su proljeće i jedan harmonikaš. Znam, zvuči smiješno. Savršeno bistro se sjećam tog dana. Izašla sam van na ulicu usred posla, sjela sam na kavu na terasu kafića, napokon je bio lijep dan nakon odvratne, duge zime. Osjećala sam sunce kako me grije kad je došao ulični svirač i u sat vremena izredao valjda sto balada. Ja sam samo sjedila kao tele, buljila u njega i slušala ga. Doslovno sam osjećala kako izlazim iz tijela. Kako nestaje sve loše, sve ludo, sve odvratno i ostajem napokon samo ja. Stara ja.
Poslije sam ga jednom srela u gradu i, iako vjerojatno nije shvatio ništa što sam mu objašnjavala, zahvalila sam mu. Sad znam da sam očito tada bila spremna biti bolje i on mi je svojom muzikom na tom proljetnom suncu pružio apsolutno savršen trenutak. Napokon sam mogla biti bolje.
Danas ima trenutaka kad se bojim da ću se sunovratiti opet dolje. Donedavna sam se još bojala približiti prozoru jer nisam bila sigurna što ću učiniti. Još se ponekad bojim da nekim stresnim životnim situacijama nisam dorasla. A onda opet, kad malo bolje razmislim, čini mi se da tek sada jesam.
izvor:telegram.hr
foto:ilustracija
