Tridesetpetogodišnja Zagrepčanka jedna je od 15 posto potpuno rehabilitiranih ovisnika koji žive bez terapije
Počelo je iz zezancije, sa 13 ili 14 godina. Sada kad gledam unazad, sebe bih opisala povodljivom, htjela sam biti važna, odgovaralo mi je društvo starijih. Kod kuće je situacija bila strašna. Roditelji su bili pred rastavom. Otac alkoholičar zlostavljao je majku. Bilo mi je dosta toga. Dva starija brata i ja sve smo to proživljavali; oni lakše, ja teže. Izlazila sam van samo da ne bih to gledala. Sada shvaćam da je to bio moj bijeg od stvarnosti. Radili smo si paralelni svijet u kojem je sve super. Sve što je moja ekipa konzumirala, konzumirala sam i ja. Ali sam prva uzela heroin. Frendica mi je čuvala stražu da se mogu “puknut”. Sjećam se osjećaja ispunjenja i blaženstva.
Droge je bilo svuda
A poslije ti bude zlo, povraćaš cijelu noć. Ali tada mi je bilo super. Ne misliš da ideš sve dublje, no ipak toneš. Malo marihuane, pa malo popiješ, pa uzmeš tabletice… u to vrijeme bilo je svega u Zagrebu. Drogu si mogao kupiti svuda. Uzimaš sve – normabele, alkohol, travu, heroin, speed… puno svakakve kemije… Sa 19 godina više nisam mogla. Ni financijski ni fizički. Došla sam mami na vrata i rekla: “Pomozi mi, ja ne mogu više”. Ali zapravo nisam htjela prestati. Bila sam svjesna da to nije dobro, ali sam nekako zamišljala da držim sve pod kontrolom i da ću se ostaviti droge i početi živjeti iznova. Počela sam gubiti prijatelje… Mama me odvela dr. Sakomanu. Propisali su mi metadone i upozorili nas da će oporavak, ako ga uistinu želim, biti mukotrpan i dugačak. Zapravo, ja ga nisam željela. Moj život nakon toga se sveo na borbu s drogom, lijekove, odlaske u bolnicu, komunu i uporni povratak drogi. Metadon mi se jako dopao. Previše. Bio mi je odlična zamjena za heroin i izazivao je sličan osjećaj. Bio je besplatan i legalan, ali meni nije bila dovoljna doza koju sam dobivala kod liječnika. Uzimala sam sve što mi je došlo pod ruku i na kraju sam si ubrizgavala u venu metadon nabavljen na crnom tržištu. Neki ovisnici su na metadonima cijeli život, ne mogu bez njih, ali niti ne povećavaju dozu koju im je dao liječnik. Meni ona nije bila dovoljna. Na metadonima sam bila od 19. pa do 31. godine. U međuvremenu sam otišla u komunu. U vjerskoj komuni Remar u Španjolskoj provela sam 11 mjeseci. Mama me nagovorila uz riječi da mogu izaći ako mi ne bude odgovaralo. Naravno da nije tako mislila. Htjela je da se potpuno skinem s droge. Htjela mi je svim silama pomoći. Tamo sam proživjela najgoru krizu, mjesec dana nisam spavala, užasni bolovi i samo moliš boga da prestane. Nisam bila spremna na izlječenje. Dečko mi je poslao novac i vratila sam se iz Španjolske. Mama je bila izvan sebe. Sada mi je jasno da je imala dobre namjere, tada mi je išla na živce. Udala sam se i uselila k dečku. Tjedan, dva sam bila čista. Opet sam uzela drogu. Potom sam saznala da sam trudna. Bila sam prestravljena. Uplašena. Kakvo će dijete biti? Hoće li imati apstinencijske krize? Kako ću odgajati dijete kad smo muž i ja u banani? Doktor mi je rekao da ako ostanem na četiri-pet heptanona, dijete ne bi trebalo imati krize. Liam se rodio kao potpuno zdravo dijete.
Novi život
Ali ja sam se počela još više drogirati. Nova životna situacija bila mi je preteška, nisam bila spremna za dijete. Živjeli smo baš onaj pravi klošarski život. Odvratno. Važno nam je bilo samo da se udrogiramo. Bili smo u podstanarskom stanu i dijete s nama u takvom okruženju. No odlučili smo prestati. Ja sam se vratila mami s djetetom, a muž svojima. Opet smo počeli razgovarati da odem na liječenje u terapijsku zajednicu. Par sati u kojima sam bila “normalna” izjedala bi me grižnja savjesti zbog Liama. Nisam takav život željela svom djetetu. Liam je imao tri i pol godine kada sam otišla u komunu Zajednice Susret na Čiovo. Mama je preuzela brigu o njemu. Koliko god mi je bilo teško, dijete mi je bila motivacija da se potpuno izliječim. Danas mi je apsurdno koliko sam bila u krivu i voljela drogiranje. Ja sam se baš voljela drogirati. Koliko god nisam bila dobro, živjela sam u iluziji da mogu funkcionirati. Radila sam u pekarnici, čistila jedan kafić, dijete je bilo redovito u vrtiću, sve idealno, ali ništa nije bilo idealno. Dugo mi je trebalo da to shvatim. Svaki dan sam bila “ubijena” od droge, a metadon mi je bilo najteže ostaviti. Dok sam bila na metadonu nije mi trebalo ništa drugo, no uzimala sam veliku metadonsku terapiju i još se “pikala” sa strane kupujući ga ilegalno. Kad bih se pokušavala ostaviti metadona, sa supstitucijskom terapijom, boljela me glava, bila sam nervozna, neizdrživo. Opet bih se vraćala metadonima. Spas sam vidjela u komuni.
– U početku je bilo jako teško prilagoditi se životu i obavezama u komuni. Šest mjeseci sam dobivala terapiju lijekovima i razgovarala s psihijatrom. Imala sam osjećaj da me slušaju, poštuju i razumiju, a ne osuđuju. Neshvaćenost je jedan od naših najvećih problema. Naučila sam razgovarati, uvažavati druge i sebe. Učim se živjeti i shvaćam što sam propustila drogirajući se. Već četiri godine ništa ne uzimam.
Danas bih za sebe rekla da sam zdrava, pametna i ponosna majka. Liam će uskoro navršiti osam godina. Radim honorarno u pekarnici, istoj onoj u kojoj sam radila i dok sam se drogirala. Dali su mi podršku, rekli su mi da im je važno da sam sada dobro, da svi padnemo, ali je važno ne ostati na dnu, nego se dići. Radim kao pratitelj preko mjere javnih radova u savjetovalištu Zajednice Susret. Odlazim u centre za liječenje ovisnika i nastojim im ispričati svoje iskustvo i motivirati ih da ustraju u liječenju. Danas ima novi život, kaže, drugačiji, zdraviji i ljepši.
izvor:jutarnji list
