U jednoj zagrebačkoj gimnaziji na satu vjeronauka postavilo se pitanje o abortusu. U raspravi su uglavnom sudjelovale djevojke koje su, kao napredne, svojim komentarima podržavale pravo na pobačaj. Nisam od onih koji će se upuštati u nekakvo prepucavanje o toj temi, nemam namjeru iznositi svoje stavove jer su jasni u mom katoličanstvu kojeg se trudim živjeti, ali me zaprepastilo razmišljanje jedne srednjoškolke koja je postavila pitanje mladiću, koji je bio protiv abortusa: “Što bi ti učinio da misliš da ćeš roditi debilno dijete?” Žalosno je da postoji netko tko ima hrabrosti ovako i pomisliti, a kamoli kao argument iznositi, piše Ante Raos za in-portal.
Na koga ta djevojka misli kada kaže debilno dijete, zar tako nešto postoji, u kojem mi to vijeku živimo kada djecu s različitim sposobnostima možemo nazvati debilima, u kojim se to školama takvo razmišljanje usvaja, koje obitelj odgajaju djecu s takvim stavovima. Zar smo stvarno izgubili busolu kad se upuštamo tako olako u komentare djece s teškoćama u razvoju.
Draga djevojko, zar je svako dijete s teškoćama u razvoju za tebe debilno, zar misliš da to dijete nema osjećaje, zar misliš kako je tvoja ljubav snažnija, dublja, iskrenija od njegove. Žalim te, drago dijete, jer jedino mogu zaključiti kako ne razumiješ što je majka, što je ljubav, što je život. I bez obzira što je mladić na jedan kulturan, uljudan način odgovorio djevojci s protupitanjem – a kako je tvoja majka znala da se ti nećeš teško razboljeti? – mene je ovakvo razmišljanje i uvrijedilo i povrijedilo.
Nitko od nas ne može utjecati na to kakvi ćemo se roditi, nitko od nas ne može utjecati na to kakvim će nas život odgojiti, ali svatko od nas može utjecati na to kako ćemo se prema životu odnositi. Pitao bih te koji pričaju o debilima, zašto smo dopustili razna debilna cjepiva koja izazivaju one životne situacije čije posljedice trpe i pojedinci i njihove obitelji, ali i čitava zajednica. Jesu li debilni savjeti liječnika koji nam propisuju takva debilna cjepiva? Pitam se jesam li i ja debilan zato što su se moje fizičke mogućnosti umanjile zbog nekontroliranog skoka u more. Oprosti mi dijete – znaš li ti što uopće znači riječ #debil“? Je li dijete koje ima povećanu kilažu debilno dijete, je li dijete koje ne može reći što ga boli debilno?
Nemam ništa protiv drugačijih stavova, ali pravdati ta i takva razmišljanja ne samo da je žalosno, već upravo debilno. Je li debilno dopustiti prodaju raznih neprovjerenih proizvoda zbog kojih smo izloženi rizičnim bolestima? Je li debilno dopustiti uzgoj modificirane hrane i tako uništavati zdravu hranu. Puno je pitanja i odgovora i na nijedno ne možemo sa sigurnošću odgovoriti, ali iznositi stavove kako je opravdanje za abortus to što možda majka nosi neko debilno dijete je žalosno i ponižavajuće.
Sutra će ta djevojka ili netko tko razmišlja poput nje možda biti učitelj, nastavnik, profesor i to svoje razmišljanje prenositi na druge bez imalo straha o posljedicama takvih stavova. Ja ne mogu prihvatiti kako u mojoj zajednici postoji itko koga bi mogao okarakterizirati debilom, ja nikada neću sebi dopustiti nametanje svojih stavova, ali nikada neću dopustiti da me netko vrijeđa braneći svoje stavove.
Još jednom napominjem, nije moje da se suprotstavljam ili prepucavam o nečijoj životnoj filozofiji sve dok me takvi stavovi ne vrijeđaju, a ovakav stav me uistinu vrijeđa. Vrijeđa i svaku majku i oca koje imaju dijete s teškoćama u razvoju, vrijeđa svaku osobu s invaliditetom, ali vjerujem da vrijeđa i sve one kojima je stalo do života.
Dijete je uvijek dijete, a čovjek je uvijek čovjek. U svemu ovome ipak sam osjetio i ono što je dobro, a to je mladić koji je upitao djevojku: kako je tvoja majka znala da se ti možda nećeš u budućnosti teško razboljeti.
Da, to je pravo pitanje – kako znamo da mi možda sutra nećemo biti osobe s invaliditetom, kako možemo znati da mi sutra nećemo biti ti i takvi “debili”.
Piše: Ante Raos
