Uprava TLM-a plaćala je milijune ljudima koji su tvornicu doveli do bankrota!

Pratite nas i na društvenim mrežama:
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Možete li na samom početku ocijeniti dosadašnji rad aktualne Vlade RH i u kojoj mjeri su, ako uopće i jesu, ispunili očekivanja radnika i sindikata?

Hrvatska udruga radničkih sindikata HURS kontinuirano i argumentirano iznosi podatke koji pokazuju da su protekle tri godine ove Vlade zaslužile ocjenu nula. Tako smo ocijenili njihovih prvih sto dana, a to se potvrđuje i sad, u zadnjoj godini mandata. Niti jedno od predizbornih obećanja nije ispunjeno, dapače, strmoglavili smo se na samo dno i to u svim segmentima – nezaposlenost, pad BDP-a, pad osobne potrošnje, broj blokiranih građana, osiromašenje, nedovoljne investicije i slabo povlačenje sredstava iz EU fondova, baš nigdje nema pozitivnog pomaka.

Aktualna Vlada najgora je Vlada koju smo imali od 1990. godine. Kontinuirani pad BDP-a uz izostanak ikakve osmišljene reakcije na očite strukturne probleme države i gospodarstva temelj su takvom stavu, dok odnos prema građanima, demokraciji i ljudskim pravima upotpunjuju dojam debakla. Na drugo pitanje odgovorit ću zaobilazno i osobno jer teško je špekulirati o nečijim dojmovima, stavovima i očekivanjima. Ono što mogu potvrditi je činjenica da su se tijekom mandata aktualne Vlade obistinile gotovo sve crne slutnje i strahovi koji su me mučili na početku njihova mandata.

UMANJENA PRAVA RADNIKA

Dosta negativnih reakcija izazvao je i nedavno donesen novi Zakon o radu. Možete li nam na konkretnim primjerima kazati koje su manjkavosti ovog zakona?

Tijekom 2014. godine donesen je novi Zakon o radu, ali i novi zakoni o zaštiti na radu te o reprezentativnosti za kolektivne pregovore, čime je izvršena mala ‘reforma’ radnog prava. Ukupni rezultat je razočaravajući, doneseni su propisi lošije kvalitete od starih, a pritom su prava radnika dodatno umanjena. Ono što posebno ističemo je činjenica da je Vlada u zemlji sa 312 tisuća nezaposlenih i s lošim rezultatima u privlačenju investicija i otvaranju radnih mjesta van državnog sektora omogućuje poslodavcima da dodatno iscrpljuju zaposlene radnike omogućujući duži tjedni rad, čineći time medvjeđu uslugu nezaposlenima, a posebno mladima, koji se sve više iseljavaju iz Hrvatske.

Nakon svega, ostao je dojam kako zadovoljni nisu ni radnici ni poslodavci. Ima li prema vama ova Vlada, s obzirom da ipak govorimo o Vladi socijaldemokrata, jasno izraženu viziju kojom bi zaštitila radnike, a kad govorimo o radnicima mislimo na one koji svoj kruh zarađuju radeći kod privatnika?

Naravno! To će vam uvijek svi reći. Ipak vjerujem da dio poslodavaca dobro skriva zadovoljstvo jer su uspjeli realizirati neke svoje ideje. Ova Vlada daleko je od socijaldemokratske. Na prve poteze (oprost duga, smanjenje poreza na dohodak) ne bismo u protivnom čekali do kraja mandata kada vlade počinju pripremu za nove izbore.

Vlada je pompozno tek prije dva tjedna najavila prve ‘socijalne mjere’ u svom mandatu. Uvjetno rečeno socijalne, jer se, pritisnuta gospodarskim crnilom, isključivo u predizborne svrhe odlučila na par tzv. socijalnih poteza u vidu opraštanja dijela duga najugroženijima. Tanka je to slamka spasa koja nas neće izvući. Broj blokiranih građana iznosi 320 tisuća, dugovanja su se popela na 29 milijardi i u toj skupini su nekadašnji srednji sloj građanstva, zaposleni kod privatnika, mali poduzetnici i obrtnici, koji jednostavno ne mogu preživjeti i u blokadi su.

Sve Vladine mjere spasa uvijek su rezervirane za velike igrače, pa se tako i predstečajne nagodbe kod nas primjenjuju selektivno i izgubile su svoj prvotni smisao.

Činjenica od koje se ne može pobjeći, a koju smo spomenuli ranije, je konstantan pad BDP-a. Posljedice toga vidljive su u svim segmentima i slojevima društva, a u obećanja o izlasku iz ovog ambisa malo tko više i vjeruje. U kakvom stanju se nalazi hrvatska industrija, i gospodarstvo općenito, te kojim potezima ova, ili neka buduća vladajuća garnitura, može aktivirati procese koji bi doveli do konkretnijeg povećanja industrijskog rasta i kvalitete života općenito?

Ni najoptimističniji ministri ove Vlade više ne mogu pobjeći pred crnim brojkama koje ih (pre)stižu. Kako uopće možemo govoriti o investiranju, kada je jasno da smo povukli svega 20 posto od predviđenih sredstava iz EU fondova? Ovo je Vlada nestručnjaka, neznalica koja nije uzela ni ono što nam se nudilo. I još s tom nevjerojatnom lakoćom indolencije i nečinjenja izlazi pred javnost i tvrdeći da situacija uopće nije loša. Mi smo prema najnovijim analizama časopisa ‘The Economist’ među 15 gospodarski najlošijih zemalja. Ulaganje u turizam, brodogradnju, realni sektor i investicije, to je ono što ja vidim kao put ka izlasku iz krize.

Industrija i gospodarstvo u Hrvatskoj u nezavidnoj su poziciji. Uvjeti poslovanja u Hrvatskoj su takvi kakvi jesu, a stanje investicija najbolji je pokazatelj isplativosti poslovanja. Ako se nekome ne isplati ovdje otvoriti neki pogon, pitamo se kako se isplati onima koji tu već posluju. Onda vidimo da je tih koji još uvijek ovdje posluju sve manje i manje te da propadaju i oni koji su poslovali bolje od drugih. Došli smo čak i do toga stadija da neki namjerno propadaju da bi zaradili, o čemu mediji ovih dana nešto više pišu nego na početku mandata ove Vlade. Uglavnom, pored objektivno loše situacije i strukturnih problema koji otežavaju poslovanje u Hrvatskoj, tu je i dodatni problem pomanjkanja jasne ideje kako krenuti naprijed. Čini mi se da su jedina karta na koju ova Vlada otvoreno igra fondovi EU, što mi se čini nedostatnim i neodgovornim prema građanima koji su na rubu živaca ali i gladi. Ono što je veći problem jest činjenica da je ljudima jasno da Vlada nije uz njih. To je poanta i gafa sa šnitama kruha i njihovom debljinom, ministarskih jakuzija i grijanih siceva limuzina, sve pod zastavom socijaldemokrata. Normalno je da se takvi boje naroda, referenduma i demokracije. Ono što netko tko želi uspješno upravljati ovom zemljom mora napraviti ide u dva koraka. Prvi je uspostava većeg stupnja povjerenja vlasti u narod i naroda u vlast, a drugi je poticanje razvoja industrije u onim granama u kojima imamo komparativne prednosti, bilo zbog položaja, dostupnosti sirovina ili stručnim znanjima kojima raspolažemo, odnosno, možemo raspolagati.

GAZDA SE UVIJEK IZVUČE

Nažalost, i nedavni izlazak na ulicu tristotinjak radnika šibenskog TLM-a pokazao je još jednom surovu zbilju u kojoj se nalazi radništvo u Hrvatskoj. Zašto nam radnici svoje zarađene plaće potražuju na ulicama i zašto se, bez obzira što loše poslovne procjene i zatvaranje tvrtki spada u ‘normalni’ kapitalistički način života, ti isti vlasnici adekvatno ne sankcioniraju kako bi se smanjila mogućnost da zbog svojih ‘loših’ procjena neka druga skupina ljudi, u tvrtci s drugim nazivom, ali istim vlasnikom ne završi na ulici?

Gospodarski kriminal u Hrvatskoj je desetljećima jedan od gorućih problema. Tvrtka propadne, radnici završe na ulici, a ‘gazda’ se uvijek izvuče. To jest modus operandi. I oni primjeri koji završe na sudu zbog dugotrajnosti sudskih postupaka, na kraju se ‘razvodne’, a kratkih rukava gotovo uvijek ostaju radnici. I predstečajne nagodbe uvedene su kao slamka spasa da se zadrže radnici i zaposlenici, ali kod nas je i to krenulo naopako. Oni koji trebaju, ispadaju iz igre, mutikaše dobivaju tu privilegiju i zbog takvog selektivnog pristupa i to postaje kazneno djelo. Evo, svježih primjera ima svakodnevno, Vox i Reno Sinovčić, recimo. Nevjerojatno je kako se to uvijek ponavlja i kako tome ne možemo stati na kraj. Ili, što je vjerojatnije, tome se ne želi stati na kraj. Svjedoci smo tragične zbilje da hrvatski radnici svoje plaće traže na ulici dok se istodobno njihovi vlasnici ponašaju ko pijani miljarderi. Upravo je TLM jedan od eklatantnih primjera. To je nepodnošljivo, to je nemoralno, to bi svaka država u kojoj vrijede određena moralna i pravna načela trebala sankcionirati. Pogotovo je ovakva praksa u poduzećima koji su vlasnike dobili kroz privatizaciju na hrvatski način, malverzacijama i nezakonitim radnjama. I nikada takvi vlasnici neće imati osjećaja niti prema poduzeću niti njegovim zaposlenicima, kakav bi imali da je to izvorno njihova firma ili da su u njenu kupnju uložili svoj novac, svoju imovinu.

Na žalost, ni Država nije odredila čvršća, nedvosmislena pravila po kojima bi vlasnik za isplatu plaća radnicima i njihovom zbrinjavanju trebao jamčiti imovinom svojih povezanih poduzeća, pa čak i vlastitom imovinom.

Čini se kako su i sindikati dosta kasno reagirali na situaciju u TLM-u. Zašto se toliko dugo čekalo?

Ne bih se složio s tom konstatacijom o kasnoj reakciji, pogotovo kad je riječ o mom Hrvatskom sindikatu metalaca na čijem je čelu Zdravko Burazer. Osobno sam zajedno s njim u više navrata tražio reviziju ugovorenih odnosa u TLM-u, kako u tadašnjem Fondu za privatizaciju, tako i u AZTN-u, ukazujući od samih početaka na neke čudne poslovne odluke. Prije svega reagirali smo kad je jedan član tadašnjeg Konzorcija Feal iz Širokog brijega TLM-ovoj Prešaonici prodao zastarjeli tehnološki stroj, a u svojim pogonima instalirao najmoderniji tehnološki stroj. Na žalost, tada nismo imali podršku niti od kolega iz drugog sindikata, a niti od stručnog kadra iz Prešaonice koji su sve to nijemo promatrali.

Posebna priča je kad smo kod odustajanja Aluflexpacka od TLM-ove Valjaonice i raspisanog natječaja za preuzimanje iste, od tada dva zainteresirana kupca, jasno podržali firmu ‘Montana’ iz Švicarske, naspram sadašnjeg vlasnika društava ‘Euris’ i ‘Fintrust’, a koja su u vlasništvu obitelji Pejčinoski iz Beča. Opet su kolege iz drugog sindikata imale drugačiji stav i njihova opcija je bio Pejčinoski, kojeg su podržale i sve rukovodeće strukture u Valjaonici.

Malo je poznato da je zbog svog javnog istupa, u kojem je pokušao ukazati na činjenice koje su govorile u korist ‘Montane’, a ne ‘Eurisa’, Zdravko Burazer ostao bez radnog mjesta. Osim toga, postoje mnogi članci, video i tonski zapisi koji zorno pokazuju da je Hrvatski sindikat metalaca ukazivao na sve probleme koji su se sada proročki točno pokazali kao tragična zbilja TLM-a.

ŠTETILI TVRTCI

Slažete li se da je krut stav o neotpuštanju radnika bio u neskladu s realnim poslovnim prilikama u TLM-u, odnosno da je zapošljavao više radnika nego što je to bilo financijski podnošljivo?

Ni ovdje se ne bih složio s tim stavom o višku zaposlenika u TLM-u, pogotovo u ova dva proizvodna društva, Valjaonici i Prešaonici. Ovo iz prostog razloga što njihova financijska izvješća jasno pokazuju da bi i u slučaju da su svi radnici radili bez plaće gubitci bili tek neznatno manji. To je teško shvatljivo, ali je na žalost tako. S druge strane, u ukupnim troškovima trošak radnika npr. u Valjaonici bio je nešto iznad šest posto, što slikovito govori da je Uprava trebala štedjeti na nekim drugim stvarima, a ne na smanjenju broja radnika.

Tragična je činjenica da je u TLM-u, u zadnjih desetak i više godina, što je radnika bilo manje gubitak bio veći. I nije samo u TLM-u bilo tako…

Ili da postavimo jedno retoričko pitanje – bi li u TLM-u bilo viška radnika da vlasnici i Uprava nisu prodavali proizvode svojim poduzećima po prosječnoj cijeni manjoj od tržišne za 250 eura po toni. Kad se taj iznos pomnoži sa dvadesetak tisuća tona godišnje dobiju se milijunski iznosi.

Ili da kroz ove godine privatizacije, samo u Valjaonicama, nije isplaćen iznos za intelektualne usluge od 35 milijuna kuna i da ne nabrajam još, vjerojatno nitko tada ne bi ni spominjao višak radnika. Zamislite ironije, isplatiti toliki novac za intelektualne usluge i nemoralno visoke plaće onima koji su vodili firmu i onima koji su savjetovali firmu, a na kraju su ti isti ljudi TLM doveli do bankrota.

Šibenik je dugi niz godina živio isključivo na račun industrije. Danas su stvari bitno drugačije i malo tko da više ozbiljno i razmišlja o povratku na dane kada su gradom kolone autobusa dovozile i odvozile radnike. Može li se Šibenik ponovo okrenuti ozbiljnim industrijskim ulaganjima i koliko je realno očekivati da će prihodi od turizma doprinjeti razvoju grada?

Šibenik je samo kolateralna žrtva svih nesposobnih Vlada u RH, koje nisu imale, a na žalost ni sada nemaju jasnu strategiju razvoja hrvatskog gospodarstva. Nešto slično, ali u manjem opsegu, je neimanje strategije razvoja ni vlasti na lokalnoj razini. Tvornicu elektroda i ferolegura se nije smjelo zatvoriti dok god država nije osigurala uvjete za otvaranje zamjenskih radnim mjesta, ali isključivo proizvodnih radnim mjesta. Slično je i s drugim gospodarskim subjektima koji su zatvarani u poratnim godinama.

Maćehinski odnos prema praćenju događanja u TLM-u kao jedinom proizvođaču aluminija u Hrvatskoj, te prešutno mirenje s činjenicom da se TLM dovede u bezizlaznu situaciju je za svaku osudu i ne ide u prilog proklamiranoj Vladinoj politici.

Ima, hvala Bogu, i svijetlih primjera uspješnih tvrtki kao što su ‘Ivanal’ te ‘Zagreb Montaža’ sa svojim sestrinskim tvrtkama i još nekoliko manjih.

Sve ovo ukazuje da bi, s konsolidiranim TLM-om kroz novog vlasnika i onih nekoliko uspješnih poduzeća, Šibenik ponovno mogao imati razvijenu industriju kao okosnicu daljnjeg razvoja ovoga grada. Paralelno s tim, u Šibeniku bi konačno trebalo i utvrditi sudbinu Luke Šibenik koja je sada ovisna samo o svojem koncesionaru, Kutinskoj Petrokemiji, te će, ukoliko se dogode najave o promjeni sirovinske osnove i tržišta, doći u velike probleme. O Luci i njenoj sudbini valjalo bi hitno raspraviti na tijelima lokalne vlasti.

S druge strane, Šibenik iako ima sve prednosti za razvoj turizma, po meni daleko zaostaje za stvarnim mogućnostima. Činjenica je da već godinama egzistira problem oko hotela u Primoštenu, a da su veliki problemi vezani i za lokalnu tvrtku ‘Rivijera’ i njeno poslovanje.

Apsurdna je situacija da je ove sezone broj noćenja bio ispod očekivane jer pojedini hoteli nisu bili ni izdaleka spremni odgovoriti na zahtjeve gostiju. Zato držim da turizam u ovakvim uvjetima poslovanja, s kratkim trajanjem sezone, sa izostankom kvalitetne gastro ponude i van pansionske ponude, teško može postati oslonac razvoja gospodarsva u Šibeniku pa i u čitavoj Hrvatskoj.

 

Rude je neovisan i stručan

Otkrijete nam u kratkim crtama zbog čega ste otvoreno podržali Ivana Rudu kao predsjedničkog kandidata?

Tri su glavna razloga, vrlo konkretna: neovisan, stručan i bori se za radnička prava! Ivan Rude, kao stečajni upravitelj pomagao je radnicima i tvrtkama u kojima su radili, a to znam iz vlastitog iskustva, jer sam ga vidio na djelu. Stručan je i profesionalan, ima veliku želju i radni elan. I radnici su to odmah prepoznali i njima je dao nadu i zato su ga ne samo javno podržali, već i nagovarali na kandidaturu. Ivan Rude je kandidat iza kojega ne stoje stranke, partije i mreže kojima mora odgovarati i za njihov račun raditi, a i to mi je jako važno.


Pratite nas i na društvenim mrežama:
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.