U 71. godini života svoj rodni Šibenik zauvijek je napustio Stjepan Gulin, pjesnik, prozaik, ‘veliki pomorac hrvatskog pjesništva’ kako ga je jednom prilikom nazvao pjesnik novog naraštaja, Marko Pogačar.
‘Gulin je, kao i svaki pomorac, onaj kojeg istovremeno ima i nema, među nama je ali je od nas udaljen, vidimo ga i ne vidimo, a jednako tako, selektivno i na refule, o njemu govorimo’, napisao je Pogačar istom prilikom. I doista, za života rijetko se tko spominjao ovog velikog pjesnika, dobitnika prestižne nagrade ‘Goranov vijenac’ (2012.godine) koju zbog bolesti nije osobno primio u ruke.
Taj nenametljiv šibenski pjesnik prolazio je ispod radara svojih sugrađana, njegova poezija dolazila je do najzagriženijih ljubitelja lijepe pisane riječi, a oni koji su je čitali nazivaju je iznimnim pjesničkim uratkom.
Godine 1978. dovršio je prvu zbirku pjesama koja je tiskana tek godinu dana nakon. Još deset godina pisao je ‘Istovjetne pjesme’ objavljene 1987. godine, zatim tu je ‘Protutijekovi’, ‘Ljubavne pjesme’. Neke od njegovih pjesama opjevale su klape. Potpisuje i pjesme objavljene u zbirci ‘Smokve od soli’ u izdanju Meandra, koji je izdao i sočne ‘proze bez poze’ ‘Paz’te sad, paz’te sad’.
Možda će sad, nakon što se ovaj pomorac uputio na svoj zadnji put prema vječnoj luci, njegova ostavština u mirnoj šibensko vali doprijeti do većeg broja njegovih sugrađana pa i dalje. Možda.
Posljednji ispraćaj ovog velikog pjesnik bit će sutra, u četvrtak, 18. prosinca, u 18 sati, na groblju Sv. Ane.
