Povodom otvaranja spomen parka za poginule, stradale i umrle pripadnike specijalne policije Jastrebovi, razgovarali smo s Damirom Vučenovićem, predsjednikom Udruge specijalne policije Jastrebovi, koja je pravni sljedbenik nekadašnje specijalne policije.
Otkud ideja o ovakvom spomen parku?
Marinko Kardum, Jelenko Boće i Predrag Šumera pripadnici su specijalne postrojbe Jastrebovi koji su poginuli na Velebitu. Svi su bili mladi momci od dvadesetak godina. Velebit je za nas zato sveta planina. Označili smo mjesta njihovih smrti i donijeli križeve. Velebit nas je vezao, ne samo Jastrebove nego i specijalce iz cijele Hrvatske, svi smo bili gore. To nas je povezalo na način da se svi znamo u dušu: nema grada ni sela gdje nemamo prijatelje među specijalcima.
U dogovoru s načelnikom policije odlučeno je da će Spomen park biti u Mandalini jer tamo ima dosta prostora. Možda bi spomenik bolje izgledao negdje u gradu, ali nismo željeli dopustiti da netko po njemu šara sprejevima i oskvrnjuje ga. Svaki dan nas je sve manje i smisao spomen parka je da dostojanstveno očuva sjećanje na sve poginule kad nas više ne bude. Svi koji su dali svoje živote za ovu državu zaslužuju to u najmanju ruku.
Zahvaljujem Linu Jajcu koji je projektirao park, Dinku Škevinu koji je napisao pjesmu, Dušanu Šarcu koji ju je uglazbio, klapi Bunari koja ju je otpjevala i svim sponzorima i pomagačima. Ništa u parku nije slučajno: kamenje je doneseno s Velebita, simbolizira naše pripadnike koji su tamo ostavili živote i četiri najviša vrha Velebita.
PRVI SUKOB U KIJEVU
Kako je tekao vaš ratni put?
5. kolovoza 1980. otišao sam na tečaj prvih redarstvenika u Zagreb odakle nas je zbog situacije na šibenskom području ovdje povučeno osamdesetak. S oklopnim vozilom smo odmah započeli s obukom i radili smo policijske poslove koji su bili potrebni. Bili smo na blokadama u vojarni kad je trebao biti državni udar. U travnju smo otišli u Kijevo: nas 30 iz šibenske specijalne policije i 30 iz splitske osnovalo je policijsku postaju, uz veliku pomoć Kijevljana, kojima se moram zahvaliti. Kad smo ušli u Kijevo ljudi su bili oduševljeni, pridruživali su nam se. Bili smo opkoljeni sa svih strana a pomoć nije mogla doći. Stanovništvo je odigralo veliku ulogu, stali su ispred tenkova kad su četnici tražili da napustimo postaju i da ostanu samo Kijevljani. Mi smo bili toliko mladi, mislili smo da možemo pucati na tenk, toliko nam je srce bilo jako. Tu se odvio prvi sukob u Dalmaciji između pripadnika specijalne policije i četničkih postrojbi, kad je Vladimir Šeks helikopterom došao u Kijevo u obilazak policijske postaje. Četnici su oštetili helikopter s nekoliko metaka i nije mogao uzletjeti natrag dok ga jedan od naših nije skrpao. Nakon toga je trebalo onesposobiti jednu neprijateljsku grupu na brdu da bi helikopter mogao uzletjeti. To je taj prvi sukob specijalne policije Jastrebovi i neprijateljskih snaga u svibnju ’91.
Kijevo je jedan od težih terena jer je izloženo sa svih strana. Nakon toga smo se na kratko vratili u Šibeniku, a po zapovijedi smo potom pratili službu KOS-a. Išli smo i na Veliku Glavu, Skradinsko zaleđe, prvi smo došli na izvlačenje ranjenih policajaca u Plastovo, Bičine, pretresali smo srpska sela i zapljenjivali oružje, a bilo ga je ogromno.
U akciji Rašeljka trebali smo eliminirati jedan vodotoranj, ušli smo duboko u neprijateljsku pozadinu i bili smo otkriveni pa smo se izvlačili natrag.
Išli smo na brdo Križ u zadarskom zaleđu. Zapravo, slali su nas svugdje po potrebi. Za vrijeme Rujanskog rata bio sam na Žirju. Tu smo Mario Barišić i ja smo trebali raspodijeliti ljude na dvije grupe da možemo obraniti otok u slučaju desanta. Osim toga, bilo je interventnih grupa po gradu, oko Vodica, u vojarni u Mandalini – bili smo raspoređeni svugdje po potrebi.
Nakon Rujanskog rata, u listopadu su četnici izveli najveći pješački artiljerijski napad, bombe su se bacale ‘od zida do zida’. Tada JE poginuli naš Janko Pulić, a imalo smo i pet ranjenih. Praktički je onda oko 25 obranilo Bičine, petnaestak specijalaca, a ostali iz garde koju je vodio ‘Majk’ Mikundra.
NAŠA DICA NE ZNAJU O RUJANSKOM RATU
Kako se osjećate danas prisjećajući se ovih događaja?
Žalosti me što danas učenici ne znaju pravu priču Domovinskog rata, koji se praktički i ne spominje u udžbenicima. Meni je najveća tragedija da djecu učimo recimo antičku povijest, dok svoju ne znamo. Djeca ne znaju kako je krenuo rat, tko je branio svoje, a tko bio agresor i gdje se ratovalo. Nakon toliko stoljeća borbe, Hrvatska je neovisna i o tome bi se više trebalo učiti jer je ovo bio oslobodilački rat i nemamo se čega sramiti.
Šibenik i šibenski most su prekretnica Domovinskog rata, a naša dica ne znaju ništa o Rujanskom ratu. Jako mi je žao zbog toga.
Svi koji su odlazili u rat išli su sa srcem i dušom u njega. Nitko nije odlazio zbog interesa, plaće, mirovine i stana, svi smo išli obraniti domovinu. Po meni, dobili smo sve bitke i dobili smo rat, dobili smo Hrvatsku državu, ali stvari trebaju biti bolje. Kad vidim koliko naše dice napušta Hrvatsku i odlazi vani po kruh, smatram da smo ipak, iako smo dobili rat, izgubili neke bitke. Ja sam otišao u rat radi bolje Hrvatske, blagostanja u kojem će se bolje živjeti, a to nismo dobili. Muči me kad vidim koliko se mladih ljudi iselilo iz Hrvatske za čiju smo se slobodu izborili. Trebali bi sačuvati našu mladost da ne odlazi odavde.
Kako komentirate i dalje vrlo aktualno braniteljsko pitanje?
Objavljen je registar branitelja, pitam se zašto se ne objavi i registar agresora. Svi pljucaju po braniteljima, na različite načine. Ima jedna izreka: kad je rat svi se klanjaju ratniku i bogu, kad je mir, ratnika zaboravljaju. Mi smo jedinstven i složan narod u kriznim situacijama, prisjetite se samo poplava u Gunji i Rajevom selu, svi su se Hrvati ujedinili, a evo, iz Šibensko – kninske županije prva grupa koja je došla pružiti pomoć bili su Jastrebovi. Prvi smo došli i volontirati u Crveni križ. Branitelji mogu još uvijek biti jako korisni ovom društvu, ovoj državi možemo puno pomoći. Evo, Udruga specijalne policije Jastrebovi odazvala se i čišćenju Nacionalnog parka Krka. Svim smo Općinama ponudili suradnju – kakva god im pomoć treba, mi smo tu. Tko onda baca te upljuvke da treba biti negativan oko branitelja? U medijima se branitelje uvijek sagledava u negativnom kontekstu, a kroz rat su nas blagoslivljali gdje god smo prolazili. Danas to ljudi zaboravljaju i gledaju na branitelje kao nametnike u društvu. Treba jednom jasno reći tko vrijedi a tko ne, a ne nas radi nekoliko iznimaka prozivati u cjelini, kao najveće parazite u ovoj državi. Mi nismo paraziti nego normalni građani.
RAT NAM JE UZEO MLADOST
Općenito, nisu problem branitelji. Mi smo stvorili državu, a nismo mogli ni sanjati da će danas stvari biti ovakve. Dali smo slobodu na pladnju: zar je naša krivica što je situacija ovakva? Neka se prozivaju političari koji su doveli do ovoga, a ne branitelji. Kad je počeo rat imao sam 22 godine. Bili smo mulci i rat nam je oduzeo mladost. Danas svi osjećamo posljedice toga. Nema tko od nas ne osjeća posljedice zime na Velebitu gdje smo ratovali, svi smo načeti, nitko nije zdrav. Dali smo mladost i zdravlje na pladnju – zašto se danas javnost ne okreće prema onima koji su Hrvatsku doveli do ove situacije, umjesto da prozivaju branitelje kao glavni problem. Prosjek braniteljske mirovine je oko 3.800 kuna, zar je to puno? Koliko samo ima suicida među braniteljima, a ne pitamo se tko ih je doveo do toga.
Braniteljima se i dosta manipulira pred izbore, a poslije ih svi zaboravljaju. Školovanim ljudima smo dali slobodnu državu na pladnju, a pogledajte sad rezultate. Čini mi se da bi momci koji su krenuli u rat mogli upravljati državom bolje nego veliki intelektualci, iako smo svi dica težaka i ribara.
Danas nema ni reda, ni rada, ni discipline. Kod nas u specijalnoj policiji Jastrebovi, dok je postojala, ako se kasnilo na posao oduzimalo se od plaće. A danas, pogledajte, odgovara li itko tko je uništio ovu državu? Zašto narod ne usmjerava tu ljutnju prema Vladi? Narod vidi da je od 151 zastupničke fotelje, popunjeno njih pet, šest, ali opet je lakše tu ljutnju usmjeriti prema braniteljima. Plaćeni su da rade posao, donose zakone, vijećaju i dogovaraju se da nam bude bolje, a nikad ih nema. Zašto se njima ne odbija od plaće kad se ne pojave? Kao da je nekome cilj da se udara samo po braniteljima.
