U hrvatskim tradicijskim vjerovanjima, vještice zauzimaju istaknuto mjesto. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj i danas se često spominju kao ‘coprnice’, u Slavoniji su to ‘vještice’, dok u Istri i dijelovima Dalmacije nazivaju ‘štrige’, ‘štrije’ ili ‘štrigulje’. Dalmatinsko zaleđe za njih koristi nazive ‘vištice’, ‘višćice’ ili ‘štringe’.
Do danas se zna za brojku od 245 optužbi za ‘vještičarenje’, a taj broj se većinom odnosio na sjeverozapadnu Hrvatsku. Sa sigurnošću se zna da je zbog tog delikta 148 osoba pogubljeno, od čega je 138 žena. Naziv vještica i je sinonim za osobu ženskog roda. Vještice su bile društveno marginalizirane žene koje su zbog svoje neprivlačne prirode postale žrtvenim janjetom koje će optužiti za vještičarenje u trenutku kada se nekome u selu dogodi kakva teško prihvatljiva nevolja. Postojanje vještica bi se trebalo tražiti u delikatnim međususjedskim odnosima koji su, prema tvrdnjama nekih antropologa, i započeli progone i spaljivanje žena stigmatiziranih kao vještice.
Zadnja pogubljena vještica u Hrvatskoj je bila Jela Futaković iz Donje Stubice koja je spaljena 1746. godine od strane lokalnih kmetova. Kraj progona u Hrvatskoj, i završetak jedne od ‘najdramatičnijih era’ u povijesti čovječanstva, pripisuje se Mariji Tereziji koja je kaznenim zakonikom zabranila proganjanje vještica bez njezine dozvole, a ona tu dozvolu nikada nije dala.
MRNA I DOBRA – ŠIBENSKE VJEŠTICE
Čarobnjaštvom su se bavili i statuti naših gradova, pa tako spise na tu temu nalazimo u statutima Šibenika, Dubrovnika, Korčule, Splita, Zadra i Hvara, koji sežu sve do 13. stoljeća. Šibenik je imao svoje vještice – Mrnu i Dobru, majku i kćer koje su bile optužene za čarobnjaštvo 1443. godine.
Kako navodi etnologinja iz Muzeja u Šibeniku Sandra Barešin, koja je ovu temu proučavala u okviru istraživanja za diplomski rad, Mrna i Dobra su bile optužene da su začarale šibenskog plemića Dragana Draganića kako bi do smrti volio Dobru. Priča kaže da su navodno pripremale mozak psa i mačke i omlet čiji je sastojak bio predivni plavi cvijet, te čarobirale iznad lonca.
U kolovozu 1443. Mrna i njezina kći Dobra, optužene su za čarobnjaštvo. Dobra je bila udana za stanovitog Jurka koji je imao priležnicu u Trogiru, međutim, ni Dobra nije ostala dužna te je snubila šibenskog plemića iz bogate kuće, stanovitog Dragana Draganića. Budući da se plemić zaljubio preko svake mjere u Dobru, a o Dobrinoj majci Mrni se po uglednim šibenskim kućama pričalo da je vještica i da ima ugovor s vragom, počelo se pretpostavljati kako su Mrna i Dobra začarale poštenog Dragana. Zli jezici su se razvezali, a u Šibenik je poslan inkvizitor. Suđenje je trajala 10 dana – majka i kćer su ispitivane i mučene rastezanjem tijela. Bila je to iznimno okrutna metoda koja je uzrokovala iščašenja zglobova.
Bilo je to vrijeme kada ste mogli biti optuženi za stvari koje niste izrekli niti učinili. Naravno, takve stvari postoje i danas ali kazne su ipak nešto manje okrutne. Mrna i Dobra su optužene i provedene glavnim mjestima u gradu, no uz pomoć građana, uspjele su pobjeći te spis inkvizicije koji nalazimo završava tjeralicom. Međutim, pretpostavlja se da su na kraju ipak uhvaćene i spaljene.
Mrna i Dobra su našle svoje mjesto u knjizi dr. Ivana Jaramaza Reskušića ‘Kazneni sustav u Šibeniku od 14. do 16. stoljeća’ koja je, proučavajući šibenske povijesne spise, naišla na podatke o majci i kćeri optužene za čarobnjaštvo.
U knjizi tako stoji: ‘Mrna, udovica pokojnog Ratka, i Dobra, njezina kćer, nakon postupka koji je, po odobrenju i uz suglasnost šibenskog biskupa Jurja Šižgorića i gradskog kneza Fantina de Cha de Pesara, a u povodu govorkanja vjerodostojnih ljudi da je…spomenuta Mrna, potaknuta đavolskim duhom, uz privolu i suglasnost rečene Dobre, svoje kćer, nekim čarobnjačkim bajanjem , vradžbinama i čarolijama što ih je dala gospodinu Draganiću da ih pojede toliko je kod njega rasplamsala ljubav da za ljubav te Dobre ništa drugo nije radije činio nego ono što je Dobri bilo milo i ugodno , počinivši navedena djela protiv katoličke vjere na štetu tog gospodina Dragana i propast njihovih duša, vodio u Šibeniku u razdoblju od 1. do 19. kolovoza gore navedene godine časni otac i redovnik gospodin fra Ivan iz Trogira, inkvizitor poslan od strane apostolske stolice’.
Kako je i vidljivo iz starih šibenskih spisa, temelj optužbi su bile optužbe ‘vjerodostojnih ‘ ljudi, a osoba koja se isticala nečim, bilo da je riječ o nečem lijepom ili ružnom, pružala bi zlobnicima priliku da je optuži za ‘vještičarenje’. Ljubomora i zloba su moćni saveznici u rušenju nečijeg imidža, a upravo se to dogodilo Mrni i Dobri.
MRNA I DOBRA KAO PRIMJER DRUGIMA
Mučenje Mrne i Dobre trebao je biti primjer drugima da se ne bave ‘glupostima’. Majke i kćer su priznale da su se bavile vještičjim poslima, te su kao takve u javnom zatvoru čekale izvršenje kazne. Mrnu je krvnik trebao žigosati s tri usijana željezna žiga – na čelo i obraze, a Dobra je trebala biti protjerana iz grada na pet godina. No, obje su nestale 19. kolovoza. S gore navedenom kaznom, ‘šibenske vještice’ su i dobro prošle jer je tadašnji šibenski Statut predviđao smrtnu kaznu. Mrna i Dobra nisu nikada pronađene, o tome, ili o njihovoj kasnijoj kazni ne postoje nikakvi spisi, iako ostaju nagađanja da su ipak pronađene i spaljene. Bilo je to vrijeme kad je cijeli sustav počivao na jednoj riječi ‘vjerodostojnog građanina’, vrijeme kada su mnogi uzimali pravdu u svoje ruke, što je i primjer posljednje spaljene vještice u Donjoj Stubici koju su kmetovi zapalili ‘na svoju ruku’.
– U 20 i 21. stoljeću ‘vještičarenje’ koketira s terminima ekološkog i feminističkog aktivizma (travarstvo, približavanje prirodi), a snažne žene se proglašavaju heroinama, a ne vješticama – kaže Sandra Barešin.
Da vještice postoje i u današnje vrijeme, tko zna koliko bi ljudi na temelju izjave vjerodostojnog građanina završilo u zatvoru. Oduzimanje parkirnog mjesta bi sigurno bilo ocijenjeno kao ‘najmračnije vještičarenje’, a inkvizitori bi imali pune ruke posla.
Što se tiče šibenskih vještica, one predstavljaju legendu koja bi, uz dobru promociju, poslužila kao odličan proizvod za ‘servirati’ turistima. Planovi za suvenire, ali i za festival, koji bi uključivao niz radionica i okupljao umjetnike koji imaju etno izričaj, postoje, samo će njihovo realizacija pričekati neko vrijeme, kaže Barešin. Generalna je ideja brendirati Šibenik kao grad u kojemu je bilo ‘nadnaravnih zbivanja’ i zabilježenih slučajeva inkvizicije. Magnet za hladnjak na Mrnu i Dobru, zapisana priča na nekom’starom papiru’, pa čak i majice… Sve to zvuči dobro. Legende nisu tu da ih zaboravimo, one su tu da ih ‘živimo’ kroz priču.
