Šibenčanin Ante Škugor, student 4. godine Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu osvrnuo se na aktualna zbivanja oko izbjegličke krize, a, kako kaže, u nedostatku stručnih tekstova koji objašnjavaju meritum izbjegličkog prava sukladno međunarodnopravnom poretku.
Njegov članak prenosimo u cijelosti:
Od samog osnutka Europska unija zajedno s Vijećem Europe podiže standarde zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda. Brojnim međunarodnim dokumentima, kako obligatornim tako i ‘soft law’ aktima, ove organizacije nastoje širiti tu tendenciju i sudjelovati u kodifikaciji međunarodnog prava na području zaštite ljudskih prava. Međutim, sigurnosne krize u svijetu, porast ekstremizma i siromaštvo stavili su na kušnju čitavo međunarodno pravo i sve adresate njegovih normi. Stječe se dojam kako je Europa danas više nego ikad teško dostižan kontinent na kojem mnogi žele naći utočište od opasnosti suvremenog doba.
Republika Hrvatska kao članica Europske unije i Vijeća Europe (namjerno navodeći regionalno određene međunarodne organizacije kojih je Hrvatska članica zbog specifičnosti problema izbjeglica koji se u bitnome odnosi na prostor Europe) već ima podosta iskustva s pitanjima izbjeglica imajući na umu kako su devedesetih godine 20. stoljeća mnogi naši državljani tražili azile u drugim zemljama sklanjajući se od agresije kojoj je Hrvatska bila izložena ali i činjenicu da je Republika Hrvatska zbrinjavala desetke tisuća ljudi koji su zbog rata u Bosni i Hercegovini morali napustiti svoje domove.
Posljednjih mjeseci svjedoci smo pojave galopirajućeg broja ljudi koji se u potrazi za boljim životima pokušavaju domoći europskih zemalja, napose Europske unije. Postavlja se pitanje koje instrumente poznaje međunarodno pravo u vidu rješavanja goruće humanitarne situacije koja, ako ne bude sustavnog, učinkovitog, zajedničkog i koordiniranog djelovanja međunarodne zajednice, može eskalirati u pravu humanitarnu katastrofu, ako već i nije.
Ne ulazeći u elaboriranje međunarodnopravnog uređenja pitanja izbjeglica ‘de lege ferenda’, svrha je ove kolumne dati osnovne prikaze međunarodnopravnih dokumenata koji se odnose na sukus predmetne tematike.
Za razumjeti kompleksnost merituma izbjegličkog prava potrebno je razumjeti i razlikovati termine stranca, izbjeglice i migranta potom i pojmove državljanstva, apatrida i raseljenih osoba. Potonji se od izbjeglica razlikuju po tome što ostaju u granicama dotične države ali silom prilika borave izvan mjesta prebivališta. Stranci su, kako je definirano u udžbeniku iz međunarodnog prava zagrebačkog Pravnog fakulteta, osobe koje nisu u državljanskoj vezi sa zemljom u kojoj se trajno ili privremeno nalaze. Temeljni međunarodni akt koji popisuje prava stranaca je Deklaracija o pravima čovjeka osoba koje nisu državljani zemlje u kojoj žive.
Značaj izbjegličkog prava jest činjenica što je međunarodna zajednica prepoznala važnost zaštite izbjeglica u najvažnijim dokumentima međunarodnog prava. Tako su adresanti Opće deklaracije o pravima čovjeka u čl. 14. priznali pravo svakome da traži i uživa u drugim zemljama utočište pred progonom. Također, Ustav Republike Hrvatske kao temeljeni pravni i politički akt u dijelu koji popisuje osobne i političke slobode i prava člankom 33. propisuje kako strani državljani ali i apatridi mogu dobiti utočište u Republici Hrvatskoj.
Unutar Ujedinjenih naroda 1951. godine prihvaćena je Konvencija o pravnom položaju izbjeglica, a temeljem Protokola kojim je izvršena izmjena iste, izbjeglica je u definirana kao svaka osoba koja se nalazi izvan zemlje čiji je državljanin, zbog opravdanog straha od progona zbog rase, vjeroispovijesti, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja, i nemoguće joj se koristiti ili se zbog straha ne želi koristiti zaštitom te zemlje, odnosno osoba bez državljanstva koja je izvan zemlje svog ranijeg redovnog boravišta, a ne može se ili se zbog straha ne želi vratiti u tu zemlju. Zanimljivo je kako definicija koja kao takva determinira prihvaćenu definiciju izbjeglice u međunarodnopravnoj doktrini ne spominje izrijekom rat među atributima termina.
S pitanjem izbjeglica povezano je i jedno običajnopravno načelo u međunarodnom pravu koje dolazi iz francuskog jezika tkz. ‘non-refoulement’ načelo prema kojem je zabranjeno odbiti primiti izbjeglicu u trenutku njegovog bježanja iz zemlje ali i kasnije izručenje njegovoj zemlji, a koje implicira standarde postupanja s izbjeglicama.
Od izbjeglica treba pravno razlikovati sve one osobe koje ne spadaju u definiciju izbjeglice, a koje migriraju u države izvan matične zemlje u pukoj potrazi za kvalitetnijim životom. Govoreći ‘de lege ferenda’, međunarodnopravni tvorci, međunarodna zajednica i svi ostali akteri, uključujući i znanstvenike s područja međunarodnog prava morat će pronaći modus prema kojem će razlikovati ove dvije kategorije osoba, za koje međunarodno pravo, očito, nema jednaki pravni režim. Na njih se, naime, za razliku od izbjeglica, ne primjenjuje običajno načelo međunarodnog prava ‘non-refoulment’ već ulaze u redovitu proceduru dobivanja dozvole za boravak u inozemstvu.
Pojednostavljeno govoreći, treba prepoznati osobe koje spadaju u međunarodnopravnu kategoriju izbjeglica i istima pružiti prava koja im prema pozitivnopravnim izvorima međunarodnog prava pripadaju, naravno, prema kapacitetima i mogućnostima zemlje primateljice, štiteći pri tom javni interes i nacionalnu sigurnost što ‘non-refoulment’ u izuzecima od primjene i predviđa. ‘Ratio’ je odredaba izbjegličkog prava pružanje sigurnosti i utočišta osobama koje se ne mogu ili se u strahu ne žele koristiti zaštitom svoje zemlje, a nikako zadovoljavanje ekonomskih interesa. Zato je mogućnost diferencijacije migranata i izbjeglica, uz prevenciju uzroka izbjegličkog vala zasigurno jedan od bitnih komponenata za konačno rješavanje aktualne krize koja je uzdrmala temeljne vrijednosti Unije.
