Niti treći tjedan ne jenjavaju braniteljski prosvjedi pred zgradom Ministarstva branitelja. Je li reakcija mjerodavnih bila adekvatna, može li se pronaći kompromis s braniteljskom populacijom, te traži li se legitimno smjena ministra Freda Matića komentirao je Franko Vidović, predsjednik šibenskog SDP-a, saborski zastupnik, clan Odbora za ratne veteran is am hrvatski branitelj.
NEMA ARTIKULIRANIH STAVOVA
Je li Vlada dosad uopće definirala – što branitelji točno hoće?
Nažalost, prvo moram reći da mi je neizmjerno žao zbog svega što se događa u vezi s prosvjedom i da sam neizmjerno tužan. Uz svo poštovanje prema braniteljima i uz svo uvažavanje – jer Domovinski je rat upisan u Ustavu ove države kao njezin temelj, dakle branitelji su bez sumnje zaslužni za to što danas postojimo kao država i što postoje njezine institucije – nisu niti u jednom trenutku jasno iskazali niti jedan svoj zahtjev, osim zahtjeva za smjenom ministra. Ne mogu govoriti u ime Vlade, ali mogu govoriti kao političar i kao čovjek koji je u Odboru za ratne veterane, koji je razgovarao s braniteljima u više navrata na različitim sastancima. Jednostavno, oni lete od teme do teme i, nažalost, nemaju artikulirane stavove, tako da doista nije jasno što oni točno žele, osim, kao što sam kazao, političkog zahtjeva za smjenom ministra, njegove zamjenice i njegovog pomoćnika. Ukoliko ćemo voditi razgovor o pravima branitelja koja, naglašavam, nisu dirana, mi u politici svjesni smo da je razgovor nužnost i spremni smo na razgovor u svakom trenutku. O smjeni ministra ne želimo raspravljati.
Imaju li branitelji objektivnih razloga za prosvjedovanje?
Je li neki razlog objektivan ili ne, u to ne mogu ulaziti. Ali kao čovjek koji je involviran u to, koliko je meni poznato, prava branitelja u principu nisu dirana, osim što je došlo do smanjivanja mirovina za deset posto ukoliko one prelaze pet tisuća kuna. Pritom se nisu smanjivale mirovine ni djece poginulih branitelja, kao ni braniteljima sa statusom HRVI prve i druge kategorije. Uostalom, ni u čemu prava branitelja nisu ugrožena. Dapače, ova Vlada neprekidno iskazuje volju i želju za razgovorom s braniteljima. Svaki put kad je desna opcija s HDZ-om na čelu bila na vlasti, Ministarstvo hrvatskih branitelja nije bilo samo hrvatskih branitelja, već i branitelja i međugeneracijske solidarnosti, ovoga i onoga, odnosno branitelji su bili samo jedna uprava u ministarstvu. S druge strane, svaki put kada bi na vlast došla lijeva opcija, odnosno opcija lijevog centra s SDP-om na čelu, Ministarstvo branitelja bilo je izdvojeno kao posebno. Dakle, nije više bilo samo uprava u ministarstvu, nego je imalo svog ministra, ali svaki put su se ponavljali problemi slični ovome, koji su isključivo politički, a ne materijalni.
Bi li bilo oportuno da se pomoćnik ministra Bojan Glavašević ispričao za svoje izjave kojima je, makar se tako činilo, izjednačio branitelje i agresora? Biste li se vi ispričali da ste na njegovom mjestu?
Mislim da se gospodin Glavašević na neki način i ispričao za svoje izjave. Gledao sam emisiju ‘Nedjeljom u 2’ i jasno mi je što je čovjek rekao, mislim da je svakom dobronamjernom to jasno. Bih li se ja ispričao na njegovom mjestu? Vjerojatno bih, ali pažljivo izabranim rečenicama tako da ne preuzmem odgovornost za nešto što doista nisam mislio niti rekao. Slično je napravio i on u emisiji ‘Nedjeljom u 2’. Koliko poznajem gospodina Glavaševića, a poznajem ga, niti je želio uvrijediti branitelje niti on zastupa bilo kakvu politiku osim hrvatske politike. Radi se o jednoj rečenici koja je istrgnuta iz konteksta s predavanja koje je trajalo 10 ili 15 minuta i oko koje se napravila cijela galama. Mislim da je Bojan Glavašević jedan od posljednjih ljudi u ovoj državi koji bi podržavao onu velikosrpsku politiku koja je, na kraju krajeva, koštala glave njegovog oca i neke druge članove njegove obitelji.
Bilo je govora o tužbama branitelja u milijunskim iznosima te se govorilo da se zakon mijenja upravo kako bi se to izbjeglo. Možete li to pojasniti?
Apsolutno. Hrvatska već dugi niz godina, praktički od završetka rata, osim što skrbi o braniteljima koji su ratovali na hrvatskim ratištima, skrbi i o braniteljima koji su ratovali na bosansko-hercegovačkim ratištima u HVO-u, i u redu je da o njima skrbi. Takvih branitelja sa statusom HRVI prve i druge kategorije, koji su pripadali HVO-u, ima 172. Ministar je bio prisiljen predložiti promjenu zakona jer se dugi niz godina ta situacija nije rješavala. Da pojasnimo – Hrvatsku su tužili ostali pripadnici HVO-a koji su imali manji postotak invalidnosti, a do sada je već isplaćeno oko 38 milijuna kuna. U najavi je bilo još otprilike 80 do 90 milijuna kuna takvih tužbi. Da bi uklonili tu opasnost od hrvatskih građana, jer u konačnici to građani plaćaju, a ne želeći pri tome zakinuti hrvatske ratne vojne invalide koji su pripadali hrvatskoj komponenti u BiH, promijenjen je zakon o braniteljima na način da je uvedena obveza prilaganja potvrde da je dotična osoba pripadala hrvatskim postrojbama. Oni te potvrde tog trenutka nisu mogli nabaviti jer jednostavno nisu pripadali hrvatskim postrojbama koje su ratovale na području Hrvatske, već Hrvatskom vijeću obrane u BiH. Mijenjanjem zakona na taj način, nažalost, došlo je do problema s braniteljima sa statusom HRVI prve i druge kategorije. Njima niti u jednom trenutku nije bila upitna isplata mirovina i invalidnina, ali su na neki način, nazovimo to tako, izgubili pravo na ortopedsko pomagalo i na automobil, na što branitelji sa statusom HRVI u Republici Hrvatskoj imaju pravo. Postoji snažna politička volja da se to riješi i to je pitanje koje je u tijeku i koje ministar i ova Vlada žele riješiti. Zbog nejasne situacije Hrvatska je trpila tužbe i hrvatskim bi građanima, da smo to tako pustili, kao što je HDZ uredno trpao u ladice i puštao kao da nije njihov posao, bila nanesena šteta jer 120 ili 150 milijuna kuna nije baš mali iznos. Dakle, nije postojala namjera da se ikoga ošteti, već postoji politička volja da oni koji imaju status HRVI prve i druge kategorije, a pripadali su postrojbama HVO-a, dobiju ono što imaju HRVI u Hrvatskoj. Ali, s druge strane, Hrvatska se morala ograditi od tužbi koje su neminovno slijedile i od štete koju bi time pretrpjela.
Je li registar branitelja ‘čist’? Prosvjednici tvrde da se broj branitelja u mandatu ministra Matića povećao, a ne smanjio.
Nitko nije niti tvrdio da će se broj branitelja povećati ili smanjiti. Od samog početka ministar je tvrdio, a s tim se slažem, da je to popis časnih ljudi, koji su u jednom momentu bili spremni dati svoj život za domovinu, koji su izložili sebe i ne vidim zbog čega bi taj popis trebao biti tajna. Nemojte zaboraviti pri tome da je to samo jedan od argumenata, a prethodno su postojali argumenti da će netko uhititi branitelje kad prijeđu granicu. Evo, ja sam osobno prelazio granicu više puta i nitko me nije uhitio. Prema tome, mislim da ti argumenti ‘ne drže vodu’. Branitelja ima onoliko koliko ih ima. U Ustavu je definirano otkad dokad je trajao Domovinski rat. Temeljem Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji svatko može ostvariti to pravo ukoliko zadovoljava uvjete sukladno zakonima. Ukoliko je netko proboravio neko vrijeme u hrvatskim postrojbama, jasno da će se upisati kao branitelj. Namjera objave Registra nije bila otvarati nikakav lov na vještice, već jednostavno istaknuti popis časnih ljudi koji su na svoj način zadužili Hrvatsku. Na kraju krajeva, ja sam ponosan što se nalazim na tom spisku.
Imate li, međutim, neku grubu procjenu – koliko je uopće lažnih branitelja koji nezasluženo uživaju braniteljska prava?
Mislim da sam na to pitanje odgovor dao u prethodnom odgovoru. Nije moje da to znam niti me taj dio u ovom trenutku zanima. To pitanje nema nikakve veze s objavom Registra branitelja, nego s institucijama ove države i vjerujem, s obzirom da se uvodi red u cijeloj državi, da će se i u tom segmentu uvesti reda. Naglašavam, nije moje kao političara da to ocjenjujem. Mogu reći nekakve podatke iz poslanice prvog hrvatskog predsjednika predsjednika Franje Tuđmana Hrvatskom saboru, koji je ujedno bio i vrhovni zapovjednik za vrijeme rata. On je u toj poslanici iznio brojku od oko 280 tisuća branitelja u veljači 1996. godine. Kako je taj broj kasnije došao do pola milijuna, o tome ne želim spekulirati. Postoje zakoni, postoje potvrde i svjedoci, prema tome – ako ih je bilo pola milijuna, onda ih je toliko bilo. Ne bih polemizirao je li netko lažni branitelj ili nije. Na kraju krajeva, znam neke dužnosnike koji se ponose spomenicom Domovinskog rata, a u ratu su bili 1995. godine i to mjesec dana, da bi danas obnašali visoke, čak i najviše, dužnosti u Gradu. Od takvih dužnosnika je nemoralno što se u svojim životopisima pozivaju na odličje nositelja spomenice Domovinskog rata, te na taj način relativiziraju sve one istinske nositelje istog odličja. Smatram da je takvo što čista manipulacija.
Znate koliki je otprilike broj osoba kojima su ukinuta prava od objave Registra? Zašto se konačno država ne obračuna s onima koji ostvaruju prava koja nisu zaslužili?
Ne znam to točno u ovom trenutku, ali znam da se vode određeni postupci. To je stvar izvršne vlasti, odnosno ministarstava i drugih institucija ove države. Znamo svi da takvi, nažalost, postoje. Spomenuo sam jedan od primjera, koji doduše nije lažan, ali je u najmanju ruku nemoralan. Prema tome, to je stvar kojom se bave institucije izvršne vlasti, DORH, policija… U njihov se rad uistinu ne želim petljati na takav način jer nije na politici da naređuje bilo kakve istrage, već se te istrage provode temeljem zakona.
Smatrate li da bi prosvjedi mogli eskalirati, pogotovo s obzirom na približavanje Dana sjećanja u Vukovaru?
Teško se sada upuštati u takve procjene, ali nažalost svi znamo što se događalo prošle godine u Vukovaru. Nadam se da se takve scene neće ponoviti. Na taj dan Republika Hrvatska odaje počast žrtvi Vukovara i jasno je da oni koji su voljom naroda izabrani da vode državu trebaju biti na čelu kolone. Vlast je ta koja predstavlja Republiku Hrvatsku i Predsjednik RH, Predsjednik Hrvatskog sabora i Predsjednik Vlade RH baš zbog toga trebaju biti na čelu kolone, ruku pod ruku s onima koji su branili Domovinu. Nije to promocija političara već naklon i duboko štovanje žrtve Vukovara, izražavanje poštovanja u ime cijele Republike Hrvatske. Prošle godine se dogodilo nešto što je, po meni, vrlo ružno i što ima svoju političku pozadinu i pokrovitelje. Blokirati vrh države u namjeri da se slobodno kreće po svojoj državi je nedopustivo i ja doista ne bih volio da se takve scene ponove. Oni koji vuku konce iza cijele priče znaju što misle, a ja se ne želim upuštati u špekulacije. Ono što želim je samo pozvati na razum i međusobnu toleranciju. Niti jedna hrvatska vlast nije neprijateljska, svaka vlast ima legitimitet naroda, imala ju je i ona Sanaderova jer on je pobijedio na izborima, i mislim da nije dobro s tim špekulirati. Vlast u demokratskim državama dolazi na čelo demokratskim izborima, dakle, to je volja naroda. Ružno je opstruirati tu volju naroda na bilo koji način.
TO NISU POVLASTICE
Što bi se moglo napraviti da se ova kriza okonča, a da se ne ulazi u ostavke i smjene?
Žao mi je zbog svega što se ovih dana događa ispred ureda Ministarstva branitelja. Ne bi volio da ta situacija eskalira. Ono što sam u više navrata govorio javno: vrata svih institucija u RH braniteljima su otvorena. Pozvani su na razgovor, odazvali su se, došli u Sabor i na tome im hvala. Međutim, nisu došli razgovarati, nego reći što oni traže. Držim da svatko ima pravo nešto tražiti, ali isto tako onaj koji nešto odobrava ima legitimno pravo tražiti razgovor o tome. Izlaz iz ove situacije u svakom slučaju je sjedanje za zajednički stol, razgovor i popuštanje stavova. Ja i ovom prilikom pozivam na to, isto kao što sam pozivao i ranije. Razgovor u institucijama hrvatske države nema alternativu. Ne može se razgovarati pod šatorima, na trgovima i slično jer se time ne šalje dobra poruka. Moram naglasiti kako mi je žao ljudi koji u Zagrebu sjede i prosvjeduju, jer to su ljudi s invaliditetom i ljudi kojima život nije nimalo lak, ljudi koji su sebe žrtvovali za našu neovisnost. Često se govori o njihovim povlasticama, ali nemaju oni nikakve povlastice. Ne vjerujem da bi se itko zdrav u Hrvatskoj mijenjao s njima u zamjenu za te, nazovimo ih, ‘povlastice’. Oni imaju samo ono što je zapisano i u Ustavu, a to je da je Hrvatska dužna brinuti se o svojim braniteljima, ratnim vojnim invalidima, djeci poginulih branitelja i njihovim obiteljima. Imaju ono što im je nužno potrebno i, nažalost, u ovom momentu država im ne može dati još i više. Sve što imaju su zaslužili. Ružno je i nepristojno, za svaku osudu, ono što sam čitao po medijima o njihovim mirovinama i primanjima i koristim priliku da dignem glas protiv takvog paušalnog iznošenja podataka. Ti ljudi su zadužili Hrvatsku i zaslužuju sve što im država može omogućiti. Njihove mirovine, invaliditeti, ortopedska pomagala ne trebaju nikad, ali baš nikad biti predmetom paušalnog iznošenja u tiskovinama jer ne čitamo baš nikad o njihovim bolima i njihovim problemima s kojima se susreću jer su sebe žrtvovali za našu Domovinu. Poštujmo njihovu žrtvu, pa ako se neki put i ne slažemo u stavovima. Ponavljam još jednom, razgovor u državnim institucijama nema alternativu jer to su mjesta u kojima se odlučuje. Ukoliko postoji problem, hrvatske su institucije pravo mjesto za razgovor.
