Ove srijede, 6. svibnja, nakon dugo vremena izbivanja, poznati hrvatski pisac, polemičar, kritičar, novinar, kolumnist i penzioner bez para, kako sam kaže – Igor Mandić posjetio svoj rodni grad. Rođeni Šibenčanin, bez dlake na jeziku, parlatine kakvom se samo još njegovi sugrađani mogu pohvaliti tek je jedna od mnogo stvari koje dijeli s velikim prijateljem iz iste ulice (Nikole Tesle u Šibeniku) Arsenom Dedićem.
Igor Mandić predstavio je svoj život i djelo uz pomoć kolegice novinarke, nekadašnje pročelnice Odjela za društvene djelatnosti Grada Šibenika, Živane Podrug. Razgovor vođen u tipično šibenskom duhu – dakle, bez dlake na jeziku, pokoju psovku i uz obvezno ‘niko k’o ja’ vođen je u multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice ‘Juraj Šižgorić’.
NAJBOLJI NAKON KRLEŽE I MATEŠE
– Skromnost je utočište budala – kratko je komentirao Mandić odmah na početku razgovora pravdajući tako svoje slaganje s epitetom svoje malenkosti kao jednog od najboljih hrvatskih polemičara nakon Krleže i Mateše.
– Spavao sam na jednom divanu koji je imao pod uzglavljem policu za knjige. To je danas nezamislivo, to se danas više ne radi. Tko je danas vidio krevet s knjigama. Čovjek s kurvom može, krevet s knjigama nikako. I tako su mene malog smjestili tu. Tamo bih dohvatio rukom prvo što naiđe i kad što – knjige. Glupe knjige! I tako sam se njima tu zauvijek zagadio – prisjetio se Madnić trenutaka iz djetinjstva koji su ga obilježili za cijeli život.
Otac, iako vlasnik knjižare/papirnice, odgovarao ga je od studija komparativne književnosti i nagovarao na strojarstvo no mladi Mandić se nije dao.- On koji bi me u svom poslu trebao podržati, on je bjesnio. Pitao bi me jesam li normalan, da ne studiram glupu književnost. Komparativnu književnost za koju ni danas ne znam što to znači, a diplomirao sam je. Htio je da studiram nešto normalno, konkretno – odaje Mandić detalje iz povijesti svoje obitelji.
– Htio sam ići u partiju jer sam bio apsolutno zadojen socijalističko – komunističkom idejom. Pazite, riječ je o godinama ’58./’59., završavao sam gimnaziju u Splitu, bio sam teški marksist, gorljivi komunist, ali me u partiju nisu htjeli – prisjetio se, dodajući da su ga odbili zbog njegovo oca. – To mi je bila vječna rana i ostala mi je do danas jer sam tada namjeravao postati predsjednik CKSKJ, Jugoslavije, ne Hrvatske. Nije me bilo briga za Hrvatsku – iskreno je priznao Mandić.
NESUĐENA PARTIJA
Nakon odrastanja u Šibeniku, gimnazije u Splitu, šibenski fakin stiže i u Zagreb koji je naumio osvojiti. – Dobrim dijelom jesam, osvojio sam ga. Kao što je rekao Andy Warhol ‘svatko ima svojih petnaest minuta slave’, e, ali ja sam imao svojih petnaest godina slave i to po dva puta. Da sam uspio, jesam – nimalo skromno i bez trunke srama priznaje poznati hrvatski pisac.
– Bio sam na nekoliko crnih listava u Hrvatskoj. Oduvijek je tako, ali protiv svoje volje. Nisam ja to nikad namjerno htio. Ideš nekako linijom vlastite savjesti, kako je to jednom rekao Krleža, pa nadrapaš. E,bolje ne imati savjest. Bolje biti kurva, podguzna muha – ustraje.
-Jedino obećanje koje sam ispunio, osim onog što sam rekao ženi na vjenčanju, da se do danas nisam upisa u nijednu partiju, a ima ih 150 u Hrvatskoj, osim tri, četiri velike parlamentarske partije. To je užas, kriminal, bijeda, jad i kaos – poručio je Mandić koji si je iste večeri uzeo za pravo da kaže kako je uz još malo proznog talenta mogao biti veći od Aralice, njegova preteča.
JEDINSTVENI JUGOSLAVENSKI PROSTOR
Sukus svega je da je osoba Igora Mandić takva da je ili volite ili ne volite, ili se smijete s odobravanjem njegovim riječima ili ih prezirete. A on će vam uzvratiti istom mjerom pa će reći:
– Ne pretendiram da me itko voli, a naručito ne većina. Nikad nisam želio da me se puno voli već da me se poštuje i cijeni, uvažava, a za ljubav ‘evo vam ga na’ – reći će prvi hrvatski intelektualac koji je u posljeratnim godinama Domovinskog rata prvi prešao Dunav i otišao u Beograd.
– Bila je to sramota i još me ta sramota prati, a za mene je jugoslavenski prostor jedinstven, kao i za svakoga tko to želi, hoće. Volio sam surađivati sa svima koji su me trebali i htjeli, a i dobro su mi došli ti honorari – prisjetio se Mandić događaja zbog kojeg je izgubio posao u jednoj hrvatskoj dnevnoj tiskovini 1996. godine. – Ali ja sam tada proslavio hrvatske književnike u Srbiji, ne ocrnio, nego proslavio. Učinio sam im dobro, ali to je ono ‘učini dobro, izi govno’ – pokazao je na svom primjeru hrvatski dobitnik književne nagrade ‘Kiklop’, jedan od najčitanijih domaćih publicista.
