FOTO: Grad čine ljudi: Baka Ruža već četrdeset godina čuva tajne Muzeja

Pratite nas i na društvenim mrežama:
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Svaki grad ima svoje znamenitosti, crkve, palače i trgove koji stoje zabilježeni u svakom vodiču kao uputa turistima što posjetiti i kraj kojeg sazidanog kamena se fotografirati. Svaki grad ima svoje priče i povijest, bitke koje je vodio, svoje ožiljke i trenutke slave, poznata lica koja su zadužila svijet kulture, sporta ili glazbe. Ali svaki grad ima i ona lica koja gledamo svaki dan, koja su s tim istim gradom srasla i postala dio njega. Lica koja su postala grad jer kad na kraju sve zbrojimo i oduzmemo, grad su ljudi, a ne njegove zidine.

Jedno takvo lice nas već nekoliko desetljeća pozdravlja na ulaznim vratima Muzeja, s osmijehom i lijepom riječi jer ona drugačije ne zna.

muzej baka ruza kendes 030616 2

 

To je Ruža, zaštitno lice muzeja koja ga odavno ne doživljava kao svoje radno mjesto već svoj drugi dom.

– U Muzeju sam radila kao čistačica, ali uvijek sam čuvala izložbe. Gore bih odradila svoje i spustila se dolje na izložbe – priča nam Ruža koja je u mirovinu otišla davno, ali u Muzeju je i dalje ostala pomagati jer kako kaže, u nju imaju povjerenja.

Vremena se mijenjaju, ljudi dolaze i odlaze, ali baka Ruža ostaje i broji već četrdeset godina u Muzeju. Stari djelatnici su otišli, dolaze nove generacije, a Ruža ima samo lipe riči za sve njih.

– Moji su svi djelatnici bili dobri, a sada dolaze novi. Nema boljeg čovjeka od našeg ravnatelja Gojka, nitko se neće na njega požaliti. Mala Mara, a tek Željko…voli šalu, uvijek dobre volje. Mala Anita što je sada nova, ona je krasna radnica i jako brza. Moja nevjesta, koja tu isto radi, kaže ‘Baba, ne brini ti za Anitu, ona je sposobna za te stvari’. A naša Ksenija Kalauz, od nje sam puno naučila i puno znam što bi ona govorila kako treba. Jednom smo postavljali izložbu i vidim da nisu stavili legende kako je to ona stavljala. ‘Ne stavlja moja Ksenija to tako’, kažem ja njima. I evo dolazi naša Ksenija i kaže im ‘Evo vam vaše kustosice, sve vam je rekla kako triba’  – smije se 78-godišnja Ružica Kendeš koju svi znaju kao baku Ružu iz Muzeja.

muzej baka ruza kendes 030616 3

Raznih izložbi je bilo tu, ali neke se ipak pamte, pa je tako i Ruža izdvojila one njoj najposebnije.

– Imali smo jednu izložbu starina iz Osijeka, starine i donje rublje žensko. I dan danas ljudi pitaju kad će doći ta izložba opet. Imali smo i jednu prekrasnih pijata gdje su se ljudi dolazili slikati, a ne smijem zaboraviti ni izložbu cvijeća naše Cvite koja je bila krasna. Imamo puno izložbi, ali one dođu i odu, a ove neke se pamte – nastavlja Ruža koja je pohvalila i ono Grge Antunca koja je naišla na veliki odaziv.

‘Kad izađeš iz firme, kao da si umra’, kaže nam Ruža koja živi odmah iza ugla, a Muzej doživljava kao svoj drugi dom.

spica baka muzej 170516 1

 

Ljudi uvijek svrate u Muzej, Ruža ih već sve zna, a i nema tko ne zna nju.

– Doktor Mišura kad dođe odmah s vrata kaže ‘Gospođo, vi ste ovdje vječiti’. Ja sam postala dio Muzeja, od čistačice do ‘kustosice’ i čuvarice. Četrdeset godina je prošlo, svega je tu bilo, sve se promijenilo i dao Bog da sve krene na bolje. I za vrijeme rata smo radili, kad bi čuli da puca, trčali smo u podrum, cijelo susjedstvo. Tadašnji ravnatelj Slavo Grubišić je rekao da smo tamo najsigurniji, uvijek su mi ključevi od Muzeja bili u ruci, otvarala bih i  zatvarala vrata, puštala ljude – sjeća se Ruža.

– Meni ovdje tako drago dođi, kao da dolazim u svoju kuću. Voljela sam ovu svoju kuću uvijek i dan danas je volim, uvijek bih ponosno govorila da radim u Muzeju.

Turisti slabo dolaze, priča nam, bez obzira na besplatan ulaz. Slabo dolaze i djeca, dođu do topova, slikaju se i odu dalje.

– Prije je bilo drugačije, više djece je dolazilo, a sada niti jedna grupa nije došla. Turisti gledaju samo hoću li im naplatiti koji katalog – kaže nam Ruža koja uvijek stoji nasmijana na vratima i sve lijepo pozdravi, pa zato i ne čudi da je knjiga dojmova puna hvale za ‘čuvaricu’ Muzeja.

Ruža radi dvokratno, a kako živi iza ‘kantuna’, to joj ne predstavlja problem.

– Volim svoj posao, volim svoj Muzej. Nikad mi nije dosadno, ljudi dođu, malo popričaju i dobro je. Svako jutro odem kupiti kruh, marendam, popijem kavu i u deset dođem ovdje. Kad se vratim, dočeka me gotov ručak jer živim sa sinom i nevjestom s kojom se odlično slažem. Kažu ljudi ‘vi k’o da se ne vidite, uvik ste u nekoj priči‘– objašnjava nam Ruža koja i sve djelatnike Muzeja doživljava kao svoju obitelj.

Kaže Ruža da nije osoba od velikih riječi i ako je što krivo rekla, neka se to prepravi. Bako Ruža, vi ste osoba od najvećih riječi jer sve dolaze iz srca, a ljudi to znaju prepoznati.

muzej baka ruza kendes 030616 1

Grad ne čine zidine već ljudi, a mi ćemo nadodati da naš Muzej ne čine samo izložbeni primjerci, već i baka Ruža.


Pratite nas i na društvenim mrežama:
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.