Kad sam osjetila da mi je život postao monoton, da ne mogu pronaći posao i da se u svojoj državi ne mogu ostvariti u svakom smislu te riječi, odlučila sam spremiti kofere i otići u Englesku kojom sam oduvijek bila fascinirana. Prvotni plan bio je ondje ostati samo šest mjeseci, raditi nešto korisno i usavršiti engleski jezik, ali baš u to vrijeme počeo je rat koji je sa sobom donosio još veće probleme i prepreke…-svoju priču započinje rođena Šibenčanka Sandra Lemac Ireson koja je sa samo 19 godina, odlučila napustiti Hrvatsku i otići u Englesku.
No, ako misite da je ovo još jedna u moru priča o ljudima koji su napustili Hrvatsku i koji svoje nove domove hvale na sva zvona, prevarili ste se. Ova ipak teče malo drugačije, a njen cilj je, da u ovim teškim i kriznim vremenima u kojima živimo i koji neosporivo jesu takvi, u vremenima kad valovi izbjeglica sjede na hrvatskim pločnicima i pitaju jesu li napokon blizu Njemačke, uvidimo da uvijek postoje i gore situacije, da postoje ljudi kojima je, nevjerojatno, Hrvatska sasvim dovoljna i da, vrlo često, zaboravljamo da ćemo se i vani morati ‘boriti’. Tamo će naš trud, istina, biti više prepoznat u financijskom smislu, ali i naš Šibenik ima ‘ono nešto’, neke naizgledne sitnice, ali velike stvari za što bi naši sugovornici, kako su nam rekli, ponekad mijenjali sve ono što imaju.
Naime, danas, 25 godina poslije, glavna akterica ove priče živi u Brightonu gdje radi kao odgajateljica. Odlučila je ostati tamo jer, kako kaže, s vremenom se navikla na taj stil života, našla posao, zasnovala obitelj i napravila svoj krug prijatelja. No, nije ni tamo situacija bajna, priznaje.
-Možda će vas ovo što ću sad reći podsjetiti na Hrvatsku, ali to govorim samo kako bi mladi ljudi znali da, gdje god došli, nigdje im neće biti sjajno. I Engleska ima svoje probleme. I engleski političari ‘gaze’ male ljude. I u Engleskoj je plaća većini ljudi postala nedovoljna. I oni se zadužuju, podižu kredite i rade dodatne poslove. Prije je bilo sasvim normalno da mladi ljudi napuštaju roditeljske domove i vrlo rano se osamostaljuju, ali to više nije tako. Cijene stanova sve su veće, a životni troškovi također. Zbog toga se i obitelji zasnivaju puno kasnije u odnosu na prije-otkrila nam je sugovornica.
Iako je, zbog navedenih razloga, ostala u Brightonu, redovito se u rodni grad s obitelji vraća na ljetovanje. Ove je godine, osim kćeri i partnera Stevea, povela i najboljeg prijatelja Charlesa.
E, upravo su nas oni, ispričavši nam svoje dojmove o Šibeniku, potakli na razmišljanje. Sandrina kćerka Šibenik obožava i svake godine nestrpljivo čeka ljetovanje. Iako jako mlada, otkrila nam je da već sada uči jezik i ozbiljno razmišlja o tome da se u budućnosti promijeni adresu i doseli u majčin rodni Šibenik.
-Predivno mi je ovdje. Iako je Engleska moj dom, u Šibeniku se osjećam kao kod kuće u pravom smislu tog izraza-kratko i jasno nam je rekla Evie Ireson, po šibenski-Ivana.
-Išli smo na pecanje, a sa Sandrinim bratom smo posjetili farmu pidoča i sad ozbiljno razmišljam o tome da i ja započnem s tom djelatnošću-rekao je Sandrin partner Steve Hancock ugodno nas iznenadivši odlukom, a Charles Ross je to i potvrdio.
-Cijeli dan smo tamo radili i svečano obećajem da, nakon toga, pidoče više nikad neću uzimati zdravo za gotovo-kroz smijeh nam je rekao Charles koji je oduševljen i Šibenikom općenito, a progovorio je i na temu noćnog života u Šibeniku. Po njemu, vjerovali ili ne, dobro je što nema toliko klubova.
-Šibenik je zaista predivan grad. Kad sam prvi put prošetao njim, samo sam zapanjeno govorio: ‘wow’. Engleskom mentalitetu ljudi bi se posebno svidjelo to što nemate previše diskoteka. Ja bih osobno volio da ima jošponeki jer sam taj tip osobe, ali moram istaknuti kako Englezi uglavnom vole mir i mislim da je ovaj jedan klub što imate sasvim dovoljan. Kad biste ih imali previše, turistima to ne bi bilo previše interesantno. Oni su na to već navikli. Oni traženešto drugačije, a Šibeniku upravo taj nedostatak noćnog života, ma koliko vama izgledao negativan, daje posebnu čar – primjetio je Charles koji je odjednom toliko počeo hvaliti i Prvić luku. Da, onu Prvić luku koju mi također često znamo uzimati zdravo za gotovo. Oni, naime, ne prestaju razmišljati o njoj već danima.
-Bili smo svugdje i sa sigurnošću mogu reći da su Šibenčani zaista posebni ljudi. Svi su toliko ljubazni. Konobari su tako uslužni, nasmijani i susretljivi, a znam da im nije lako. Pogotovo ljeti. Gdje god da smo došli, svi su se jako trudili oko nas. Nećete na takvu uslugu naići u, primjerice, Španjolskoj. Oni će vas svi isto poslužiti i često imam dojam da jedva čekaju da odemo. Ma, priznajem, i u Dubrovniku je tako. Sve se vrti oko novca. Ako ću uspoređivati sva mjesta koja sam posjetio, Šibenik i njegovi ljudi su stvarno autentični i jedinstveni. A tek Prvić luka…Fascinirani smo Prvićem…Takvo nešto nećete lako pronaći u Engleskoj. Vama su takve stvari ‘na dohvat ruke’, a mi moramo putovati satima i satima da bismo vidjeli takvo nešto-rekli su nam skoro jednoglasno naši engleski sugovornici dok smo se mi u istom trenutku zapitali kad smo zadnji put uopće otišli na Prvić i divili se njegovim ljepotama koje su nam tako blizu. Nemamo za to vremena. U ovom se slučaju radi o Prviću, ali ima oko nas još puno takvih primjera.
Ono što Engleze, a ne samo njih, najviše razlikuje od Dalmatinaca, kažu, je to što u kafići u svako doba dana puni ljudi. U tom smo se trenutku posramili i brzo smišljali opravdanje za isto, no opet smo ostali iznenađeni. Ugodno.
-Vi ste tako opušten narod. Vodite se za onom ‘žuri polako’. U Engleskoj ne pijemo ‘laganini’ kavu. Svi ujutro samo radimo. Svi smo pod stresom. I kad ne radimo, radimo. Jedemo, spavamo, radimo i tako unedogled. Svi će vam moji prijatelji u Engleskoj zavidjeti na takvom mentalitetu –tvrdi Charles, dok Steve to potvrđuje dodavši da će ovih dana napraviti i tetovažu koja će ga uvijek podsjećati da, kad je pod stresom, opet dođe u Šibenik. A sljedeći put će, kaže te iste prijatelje i dovesti sa sobom .
Defintivno najsmješnija anegdota koja će im ostati u sjećanju je, kad su naišli na snimanje nekog filma i jedan je statist, tom prilikom, morao odglumiti ljutnju. U nedostatku inspiracije, zamolio je nekoga da ga pita ‘Di si ti bija devedeset i prve?’ i strašno naljutio, a na kraju odlično to odglumio. Dalmatinci su zaista jedinstveni. Možete vi hodati svugdje po svijetu, ali takav ćete narod tražiti na kapaljku-kroz smijeh zaključuju naši sugovornici, a mi bismo još samo jedan stih dodali na kraju:
Ponekad je tužno, ali nikad ružno-živjeti u Šibeniku!
