Posljednjih nekoliko godina, otkako je pred inflacijom relativno jeftinih uzgojenih zimzelenih stabala gotovo ustuknuo običaj divlje sječe smreka i borova, u Hrvatskoj bi se pred božićne blagdane godišnje prodalo oko pola milijuna drvaca, od kojih četvrtina iz uvoza, najviše iz Mađarske i Njemačke. Ali, ako je i u ostalim gradovima predbožićno raspoloženje kupaca bilo kao i u osiromašenom Šibeniku, ta bi brojka ove godine mogla biti znatno manja.
– Ide dosta lošije nego lani. Sutra je zadnji dan, a nismo prodali niti pola. Šibenik je svake godine sve slabiji. Ovi koji prođu i ne kupe ništa kažu da im je sto kuna puno, a sto kuna potroše bez veze u kafiću. Ljudima je skupo. Obične su smreke od 100 do 150 kuna, ova manja jela je 250 kuna, a ova veća od 300 do 350. Te najskuplje kupe neki koji baš imaju novaca, a uglavnom idu ove od sto kuna. Puno je troškova, dok sve platimo državi, ako na kraju izvučemo uloženo, bit će dobro. Ne znam što je razlog, vjerojatno te umjetne ili ljudi jednostavno nemaju. Svi se cjenkaju, htjeli bi za 50 kuna, ali to su stabla koja rastu sedam do osam godina i netko je o njima vodio brigu. Nije jeftin ni uzgoj. Ove domaće su rasle u Bjelovaru, a jele su iz Mađarske i Njemačke. Sve skupa sa transportom, to je neisplativo. Sve što ostane bacimo, odnesemo na neku njivu da se malo razgradi ili se naloži – žali se Ivica Pleadin koji božićna drvca prodaje uz cestu na raskrižju preko puta Veterinarske stanice na Meterizama.
SVI SE DALMATINCI CJENKAJU
Na slabu prodaju žale se i kod Ležećeg nebodera na Baldekinu.
– Ide slabije nego ranijih godina. Do sada nam nikad nije ostala niti jedna, a što će sada biti ne znam. Nemamo toliko puno i nadam se da će otići sve. Ove domaće su uzgojene u Sisku i prodaju se od 70 kuna nadalje, ovisno o veličini, a ove srebrene su iz Njemačke i one su od 100 do 200. Nemaju ljudi para, dajemo nekad ispod cijene – uglas će prodavači božićnih drvaca na Baldekinu, a ništa bolje biznis ne ide ni obitelji Meić, na parkiralištu ispred ‘Robne’ na Vidicima.
– Ajoj, slabo, nema narod novaca. Ne znam šta je ovo, jučer nismo prodali skoro ni jedno. Najviše se prodaju mali. Prošle godine su tražili velike, sad traže male. Izgleda kako se džepovi smanjuju, tako se i mali traže. Vidiš kakav je tko, vidiš koliko može platiti, bez popusta neće kupiti. Koji ima Dalmatinac da se ne cjenka, daj mi nađi jednoga. Ovo je naše, mi smo sjekli, ali svejedno mi je žao što smo isjekli. Nismo u gubitku zato što je to naše, ali da smo kupovali, bili bi u gubitku – pričaju nam Zekija i njen sin Adis koji su svoje smreke i jele na Vidike dovezli iz Slavonskog Broda. Već za koju godinu domaće bi tržište mogla preplaviti domaća božićna drvca kojih je, prema nekim procjenama, trenutno u Hrvatskoj zasađeno čak 15 milijuna. Problema s konkurencijom iz uvoza domaći uzgajivači uglavnom nemaju, jer iz zemalja Europske Unije dolazi samo jela koja se kod nas još uvijek ne proizvodi u dovoljnoj količini. Hrvatski proizvođači, kojih je oko 1000, a imaju i Udrugu proizvođača božićnih drvaca, svoje proizvode, uglavnom smreke, gotovo da i ne izvoze, a na domaće ih tržište godišnje plasiraju oko 800 000. Od izvoza božićnih drvaca najviše na svijetu zaradi Danska, čak 150 milijuna eura godišnje, izvozeći 90 posto godišnje proizvodnje od 8,5 milijuna stabala. Dvostruko više božićnih drvaca od Danske proizvede Njemačka, najveći proizvođač božićnih drvaca u Europi – čak 19 milijuna uzgojenih stabala godišnje, ali dobar dio te pozamašne količine ostane unutar njenih granica.
POGANSKI OBIČAJ
Ritual kićenja zimzelenog drvca u slavu rođenja Isusa Krista svijetom se i proširio sa sjevera Europe, ali taj kršćanski običaj nema baš nikakve veze s djetetom iz betlehemske štalice, a slabe su mu i dodirne točke s kršćanstvom. Štovatelji slavnog Nazarećanina tek su ga stoljećima kasnije preuzeli od germanskih plemena koja su u srednjem vijeku harala divljim, ratobornim i nepokrštenim sjeverom Europe. Ukrašavanje zimzelenog stabla koje je germanskim plemenima simboliziralo plodnost povezuje se s poganskim običajem slavljenja zimskog solsticija oko 21. prosinca, kada se umjesto u rođenje Spasiteljevo vjerovalo u ponovno rođenje boga Sunca. Kada, kako i zašto je poganski običaj postao kršćanski, i počeo se upražnjavati par dana poslije zimskog solsticija, nema vjerodostojnih i preciznih podataka, no neki crkveni pisani tragovi kao idejnog začetnika spominju svetog Bonifacija, engleskog biskupa i mučenika koji je u osmom stoljeću pokrštavao germanska plemena. Bonifacije im je na primjeru za njih svete trokutaste sjeverne bijele jele, pokušavao slikovito objasniti Presveto Trojstvo, ali trebalo je proći još osam stoljeća da prvi kršćani počnu ukrašavati božićna drvca. Gdje se i kada točno to dogodilo i danas se vode polemike. Prvim božićnim drvcem ponosi se Riga, glavni grad Latvije, u kojem tvrde da su ga njihovi preci okiti još 1510. godine, što kao turistička atrakcija na osam jezika piše na jednom od gradskih trgova. Živa je i legenda da je negdje u to vrijeme prvo božićno drvce okitio Martin Luther, no pisani tragovi govore samo da su njemački kršćani prvo božićno drvce okitili u Bremenu 1570. godine, ali taj događaj nije imao nikakve veze sa začetnikom protestantske reformacije nego s djecom tamošnjih obrtnika. Protestantskim sjeverom Europe običaj se proširio tek u 17. stoljeću, a katolici su mu odolijevali sve do početka 19. stoljeća, sredinom kojeg je stigao i u Hrvatsku. U početku su se kod nas ukrašavala bjelogorična stabla, a s vremenom su kao i u ostatku kršćanskog svijeta prevladale smreke i jele iz uzgoja.
