Prošle su gotovo 32 godine otkako je teretnjak šibenske Slobodne plovidbe ‘Kaprije’ sa 18 članova posade nestao u turskom Mramornom moru, a obitelji stradalih pomoraca i dalje traže odgovore na brojna pitanja, sumnjajući u službenu verziju okolnosti te pomorske tragedije da je brod potonuo nakon sudara s grčkim teretnjakom ‘Soula K.’, sedam milja sjeverozapadno od otoka Marmare i 1,8 milja od svjetionika Hayiraiz Ada. Kako to da nikada nije pronađeno niti jedno tijelo? Kako je moguće da se baš nitko nije spasio? Zašto je ‘Kaprije’ potonuo za svega nekoliko minuta? Kako to da je grčki brod nakon sudara imao samo neznatna oštećenja na pramcu? Zašto kapetan grčkog broda nije odmah uputio SOS nego je turskim vlastima za sudar javio tek nakon nekoliko sati? Zašto nikada nitko nije zaronio na mjestu tragedije kako bi se utvrdilo da olupina doista leži na dnu Mramornog mora? Zašto krapanjskim roniocima nije dopušteno da zarone na tih 100 metara dubine? Puno je neodgovorenih pitanja koja toliko godina nakon tragedije tište članove obitelji stradalih pomoraca. Ines Škaro imala je četiri godine kada je njen otac, tada 31-godišnjak Slavko Ljubica, prvi časnik palube teretnjaka ‘Kaprije’, nestao u dubinama Mramornog mora:
– Cijeli život živim bez oca, pa eto mogla bih i do kraja ali da znam što se zaista dogodilo. Zašto ne možemo dobiti tu satisfakciju i tu potvrdu? Mislim da su obitelji to zaslužile. Nitko od tih familija nije nastavio živjeti, ostali su u nekom bezvremenskom prostoru, nikad se nitko nije pomirio s tim. Zašto mi nismo zaslužili da sahranimo naše očeve, muževe, sinove…? Ovdje ne postoji nikakvo logično objašnjenje. Ako nemaju što sakrivati zašto se nisu izvukli ostaci broda i tijela? Zašto ne postoji volja da se prođe sondama? Pa može se vidjeti da li dolje postoji brod ili ne postoji, čisto iz poštovanja, da ljudi imaju grob svojih bližnjih. Istraga se nije provela, zašto se nije dopustilo da se tamo zaroni – pita se Ines Škaro, uvjerena da ni danas nije kasno da se provede istraga kako bi doznali nešto više od onoga što se o sudbini broda ‘Kaprije’ i njegovih 18 pomoraca znalo prije 32 godine.
GUSTA MAGLA NAD MRAMORNIM MOREM
Teretnjak Kaprije, nosivosti 4.495 tona, dug 95,8 i širok 13,9 metara, s dva dizelska stroja od 1.530 kilovata i standardnom brzinom od deset čvorova, izgrađen u njemačkom brodogradilištu u Vegesacku kod Bremena od 1967. do 1969. godine, u to je vrijeme važio za vrlo čvrst i pouzdan brod. Teretnjak koji je Slobodna plovidba kupila 1978. godine od norveškog brodovlasnika Kristina Jebsena na kobnu je plovidbu iz matične luke Šibenik krenuo 19. rujna 1979. godine, nakrcan umjetnim gnojivom za sovjetsku luku Poti na Crnom moru. Mladom kapetanu, 32-godišnjem Borjanu Dukiću, bilo je to prvo zapovjedništvo. U crnomorskoj luci ispražnjeno je umjetno gnojivo, ‘štive’ napunjene kromovom rudačom i teretnjak je krenuo prema grčkom Solunu. U noći 18. listopada 1979. godine nad Mramornim morem spustila se gusta magla, a službena verzija te pomorske tragedije glasi da se u 3.40 po lokalnom vremenu brod ‘Kaprije’ sudario s grčkim teretnjakom ‘Soula K.’, nosivosti 16.338 tona, koji je iz Port Saida prazan plovio u rumunjsku luku Constanza na ukrcaj tereta i potonuo za svega nekoliko minuta. Kapetan grčkog broda, 42-godišnji Konstantinos Denexas, u istrazi je govorio da je ‘Kaprije’ naglo promijenio kurs i našao mu se pred pramcem, a nikad nije do kraja rasvijetljeno zašto je grčki kapetan tek nakon tri sata od sudara dojavio turskim vlastima ‘da je udario u nepoznati plovni objekt koji je zatim potonuo’, tvrdeći da je njegov brod, neznatno oštećenog pramca, tri sata kružio oko mjesta sudara i bezuspješno pretraživao pučinu. Tih su dana u turskim novinama izlazili tekstovi o nehumanom grčkom kapetanu koji je prepustio smrti 18 jugoslavenskih pomoraca, no Konstantinos Denexas nekoliko je mjeseci proveo u istambulskom pritvoru dok je trajala istraga, ali nije proglašen krivim. Potraga za brodom trajala je ukupno pet dana, samo na površini, ne i dubinama Mramornog mora. Jedini dokaz o postojanju šibenskog broda dvije su pneumatske splavi i dva pojasa za spašavanje s oznakom ‘Kaprije-Šibenik’ koje je vrlo brzo nakon nesreće pronašao sovjetski brod ‘Kalmius’ i nepunih sat vremena nakon sudara, u 4.32 sata, obavijestio turske vlasti o tragediji.
NIKAD NIJE PRETRAŽENO DNO MRAMORNOG MORA
Sve te okolnosti i činjenica da nikad nije provedena istraga koja bi uključivala pretragu morskog dna, kod članova obitelji izazivaju sumnju da se u Mramornom moru dogodilo nešto čudno.
– Sumnjivo je to što taj grčki kapetan nije uopće javio na SOS – sudario sam se, nego je tek poslije sa sovjetskog broda javljeno da se dogodila nekakva havarija, da nema broda. Takav jedan teretnjak koji je građen u njemačkom brodogradilištu se ne može potopiti u sekundi, nestati bez traga. Da je brod od dva metra našao bi se nekakav trag, a kamoli teretnjak. Sumnjivo je što se to dogodilo u vrlo uskom Mramornom moru, a radilo se o posadi koja poznaje to područje. Mi moramo shvatiti da je to bilo jedno drugačije vrijeme nego danas, da se nije imalo volje za pokrenuti istragu. Jedina osoba koja je htjela nešto napraviti to je bio turski konzul, ali sve je stopirano, sve je spriječeno, navodno pod izlikom da se radi o frekventnom području, pa da bi istraživanja ometala promet – govori Ines Škaro, spominjući i špekulacije iz tog vremena da nije bilo nikakvog sudara i da brod nije potonuo nego da je vozio neki misteriozni teret i da su pomorci odvedeni u sovjetski logor. U nerasvijetljenoj tragediji oca je izgubila i Jasminka Paić, tada 46-godišnjeg drugog časnika stroja Antu Jelovčića, i do danas se ne može pomiriti s tim gubitkom.
– Nama je sve to bolno ali mi u kući, moja sestra, mama, razgovaramo kao da je moj otac živ. Njegove stvari nisu taknute, sva ta oficirska odijela, kaputi, sve je to u ormaru.
Mi bi bili mirni kad bi se to utvrdilo, da se brod tamo nalazi. Ako se to dogodilo, neka je moj otac bio u stroju, baš kada je mrtva ura, neka je on otišao s brodom na dno. Ali čudno je da ni jedno tijelo nije nađeno. Ako je došlo do sudara, a recimo da je, ja bih se bacila, pa to je plivati do tog otočića kao od kanala do Zlarina, nema onoga koji se ne bi borio za život. Pa da baš ni jedno tijelo nije isplivalo – čudi se Jasminka Paić, čija je obitelj odgovore tražila i od tadašnjeg šefa države Josipa Broza Tita.
– Dobili smo odgovor: pomirite se s tim, to se dogodilo, prihvatite tu činjenicu i gotovo, ne može se ništa napraviti. Poslali su nam i zapis sa sudskog procesa tom grčkom kapetanu, presudu da su i jedan i drugi podjednako krivi, da je bila gusta magla. Ja sam poslije svima govorila da bi moj otac i zavezanih očiju tu prošao. Mi sumnjamo i pretpostavljamo, ne možemo nikoga okriviti, tražit ćemo istinu dok se ne dokaže.
O NESREĆI PROGOVORIO JOSIP OLIVARI
– Ta neizvjesnost je najteža za obitelj, dokle god budem živa
tražit ćemo odgovore. Nekoliko puta sam bila i kod gospodina Olivarija i moram reći da nisam naišla na razumijevanje. Kada se to dogodilo on je bio dosta hladan, nepristupačan. Ja sam mislila da on prema obiteljima mora pokazati nekakve osjećaje, i dan danas, taj čovjek, kad ga sretnem okrene glavu, jedna hladnoća, odbojnost – govori Jasminka Paić o Josipu Olivariju, tadašnjem prvom čovjeku Slobodne plovidbe i u Šibeniku visokopozicioniranom partijskom kadru, danas umirovljeniku koji uglavnom zazire od medija.
– Pa, znate li vi koliko je godina prošlo? Što se više ima o tome reći, sve je rečeno još kada se tragedija dogodila. Brod ‘Kaprije’ sudario se s grčkim teretnjakom ‘Soula K.’. Naš brod imao je 4,5 tone i bio je pun tereta, a ovaj je bio od 16,5 tona i prazan i grčki teretnjak jednostavno ga je pregazio, prešao preko njega. Sve se dogodilo jako brzo, većina posade bila je na spavanju, nitko se nije snašao. Nije istina da nije rađena istraga, pa bilo je čak i suđenje grčkom kapetanu i zaključeno je da su se brodovi sudarili, da je bila magla i da nitko nije kriv. Kada bi znali kako je gust promet u Mramornom moru ne biste me nikad pitali zašto nije rađeno pretraživanje dna kako bi se pronašla olupina. Jednostavno je nemoguće zaustaviti brodski promet kako bi se dolje zaronilo, a osim toga riječ je o velikoj dubini od oko 100 metara. Kada se to dogodilo to je bio veliki šok za sve nas u Slobodnoj plovidbi, a mogu zamisliti koliki je to bio šok za članove obitelji. Nije istina da ne komuniciram s njima, Bože sačuvaj, ako netko komunicira s ljudima onda sam to ja. Odmah se uzrujam kada počnemo govoriti o tome – kratko je poručio Josip Olivari. U službenu verziju tragičnog događaja u Mramornom moru vjeruje Milko Kronja, bivši zaposlenik Slobodne plovidbe, danas voditelj šibenskog ureda Sindikata pomoraca Hrvatske, koji je proučavao slučaj i koji priprema knjigu o Slobodnoj plovidbi.
– Vidio sam fotografije grčkog broda ‘Soula K.’ s neznatnim oštećenjem na pramcu i premda se ništa ne može tvrditi sa stopostotnom sigurnošću, izvjesno je da se taj brod sudario s brodom ‘Kaprije’ i potopio ga. Bila je gusta magla, grčki brod je bio prazan i puno veći od ‘Kaprija’. Nema razloga sumnjati u okolnosti te nesreće, niti vjerovati u teorije zavjere. To se dogodilo, pomorske nesreće se događaju, ali razumijem da se članovi obitelji koji su izgubili svoje najmilije i danas ne mogu pomiriti s time. Pokušala se napraviti istraga, pretražiti dno, ali turske vlasti to nikada nisu dozvolile jer je u Mramornom moru vrlo gust promet. Možda bi se danas kada je tehnologija uznapredovala moglo istražiti sondama, ali i u tom bi slučaju brod bi morao stajati na površini. Koliko znam, hrvatske vlasti u ovih 20 godina nisu ni tražile takvu istragu, a nitko im nije ni poslao službeni zahtjev – rekao nam je Milko Kronja.
ZALEĐENI POGLEDI U MINISTARSTVU MORA
Do zaključenja ovog teksta od Ministarstva mora, prometa i infrastrukture nije stigao odgovor na pitanje može li resorno ministarstvo išta učiniti kako bi se utvrdilo je li brod ‘Kaprije’ doista potopljen u Mramornom moru i pod kojim okolnostima. A upravo je volja i inicijativa nadležnih ministarstva ono što bi zadovoljilo članove obitelji.
– Jedno vrijeme sam radila u Zagrebu i znala bih doći u Ministarstvo mora. Morate vidjeti izraz lica tih ljudi kad bi me vidjeli, kao da vide nekoga koga ne žele vidjeti. Ne žele se susresti s tvojim pogledom, a kamoli pitanjem. Bježi se od toga, vi kad to spomenete, oni se zalede jednostavno. Ne želi se pričati. Da ima volje mogla bi se provesti istraga, ako ima broda mi bi mogli pokopati svoje. Niti jedna ta žena nije se ponovo udala, one jednostavno žive u nadi da su njihovi muževi živi. Moja mama nije htjela podignuti smrtni list. Ja ne kažem, ljudima se događa, teško je izgubiti najmilije i niko se ne može s tim pomiriti, ali ovdje je bilo niz okolnosti koje bude sumnju. Zanimljivo je da moj otac uopće nije trebao biti na tom brodu, njega je u zadnji tren nazvao jedan čovjek i rekao molim te bi li me zamijenio, isto kao i otac gospođe Paić. Čini se da su jednostavno skupili ljude kao žrtvene janjce, a što se zapravo dogodilo to nitko od nas ne zna – zaključuje Ines Škaro koja je imala četiri godine kada je izgubila oca, prvog časnika palube Slavka Ljubicu (31) i koja traži odgovore na pitanja što se njemu i njegovim kolegama, kapetanu Borjanu Dukiću (32), drugom časniku palube Roku Kurtoviću (52), kadetu Anti Niniću (27), radiotelegrafisti Dinku Gržanovu (20), vođi palube Svetinu Bačeliću (23), kormilarima Niki Antolosu (49), Anti Tanfari (52) i Jerku Juriću (23), mornarima Branku Šuperbi (22) i Frani Modunu (25), upravitelju stroja Josipu Šariću (36), prvom časniku stroja Gušti Cvitanu (44), drugom časniku stroja Anti Jelovčiću (46), električaru Marinku Ćuku (23), mazaču Saši Pozdercu (33), prvom konobaru Miljenku Lušiću (31) i drugom konobaru Krunoslavu Hercegu (24), zapravo dogodilo u Mramornom moru tog kobnog 18. listopada 1979. godine.
