‘Ja bi da te slijedim’ naslov je nove pjesme poznate kantautorice posvećene njezinom najdražem mentoru, učitelju, prijatelju, pjesniku Arsenu Dediću, koju izvodi uz Gabi Novak, Lu i Matiju Dedića, donosi tportal.hr
Pjesma će svjetlo dana ugledati 3. prosinca, kad je i njena promocija u zagrebačkom kinu Europa. Bit će to zasigurno najljepši pozdrav Arsenu na način koji bi se njemu svidio – bez suvišnih riječi, kroz stihove i glazbu. Malo je kome Arsen dozvolio da mu bude toliko blizak, da bude dio njegovog svijeta kao što je to dozvolio Lei. Malo tko ga je istinski razumio, a njoj je to s lakoćom polazilo za rukom. Kako je započelo njihovo prijateljstvo prije deset godina, što ju je vodilo k njemu, kako je nastala ova pjesma koju su trebali otpjevati zajedno, no preduhitrila ih je sudbina, otkrila je po prvi put Lea u svojoj priči o Arsenu.
Ma kojim putem trebalo krenuti, Lea Dekleva će uvijek krenuti Arsenovim. I slijedit će ga ma koliko teško bilo. Prvi korak na tom putu dogodio se prije deset godina. Danas su ostale slike jednog prijateljstva i pjesma koju je Lea napisala za njih dvoje. A kako je sve počelo?
‘Prvi susret s Arsenom bio je moj prvi vinil koji sam čula u životu. Uz njega sam odrastala, u vrtićkoj dobi, album ‘Arsen pjeva djeci’. Pjesme ‘Djeca su ukras svijeta’, ‘Nije lako bubamarcu’, ‘Čemu služe roditelji’ i ‘Prijateljstvo’ bile su dječje, ali istovremeno životne pjesme. Već tada sam nesvjesno upijala Arsenove stihove kao niti vodilje u svojoj dječjoj glavi. Tom pločom bili su mi objašnjeni prijateljstvo i ljubav. Za početak dosta. Za početak, najviše od najvećeg.
U jednom trenutku 2005. rekla sam samoj sebi da ga moram upoznati. Srela sam Matiju, koji me uputio na adresu, najavio Arsenu i priložio moj CD. Arsen mi je otvorio, sjeli smo, usputno je pogledavao CD i započinjao razgovor. Možda je to bilo najsličnije davanju zdravstvene iskaznice i razgovoru s doktorom da uspostavimo dijagnozu. Rekao je da je poslušao CD, da je darovito, da sviram i pjevam kantautorski i da trebam stajati iza toga. Nakon toga je uslijedilo pitanje: ‘Po što si došla? Stihove, glazbu, duet?’ Odgovorila sam da ne trebam ništa od navedenog. Da sam došla vidjeti tko stoji iza svega. Iznenadio se odgovorom. Možda je zazvučalo smjelo, ali bilo je to iz divljenja prema njegovoj percepciji života, emocijama, poznavanju ženske psihe, neskrivene ranjivosti. A pritom, sve još s talentom da se izrazi kroz pjesme, zbirke… Pogledao me ozbiljno, ali činio se zadovoljan, istovremeno štiteći se, i rekao: ‘Ti si delikatna.’
Proveli smo većinu vremena u priči o kantautorima. Imala sam stanovito znanje pa sam mogla ostati (smijeh). U prvoj minuti mi je bilo jasno da sve skenira, nije volio brze i ishitrene rečenice, nagle pokrete, neznanje ili manjak bontona. Ali senzibiliteti i ophođenja su nam se nekako poklapali, pa je sve bilo prirodno, nije mi bio stran. Vrlo brzo me nazvao i pitao hoću li s njim u Splitu, na njegovom koncertu u kazalištu, otpjevati nekoliko svojih pjesama. To je bio prvi nastup s njim. Na moju tugu, ali i čast, na njegovom zadnjem koncertu sam također pjevala. On, Gabi i ja. Gornji grad, scena Amadeo, 4. srpnja, nekoliko dana prije odlaska na operaciju kuka.
Već su bile vrućine, on je bio umoran od bolova, nervozan pred operaciju, koncert. Do kraja profesionalan u svakom pogledu. Nije bilo nijedne tonske probe da nije stajao kraj mene, slušajući čujem li se dovoljno, čujem li se na pozornici, odgovara li mi visina mikrofona, visina klavirske stolice. To nije bio njegov posao. Ali uvijek je to radio.
Završio je koncert, lijepa večer na Gornjem gradu, bilo je humanitarno, za djecu. Malo veću djecu, srednjoškolsku, bez roditeljske skrbi, ali morao je otpjevati ‘Bubamarca’, uživao je smijući se sam sebi opisujući njegovu potragu za svojom Marom. Gabi i on su tako zračili zajedno na pozornici. Toliko puta sam ih vidjela, ali i dalje sam gledajući ih te večeri pomislila kako im je Bog divno dao jednog drugome. Koncert je završio, publika odlazila, Gabi se presvlačila u garderobi, a on mi opet spomenuo operaciju. Nije se puno žalio, ali htio je to riješiti. Rekla sam mu da se vidimo u Krapinskim toplicama, da ću ga posjetiti. Rekao je: ‘Dođi me podržati, ja sam tebe uvijek.’ Nikad neću zaboraviti tu intonaciju. Bio je to kao vapaj i naredba u isto vrijeme.
Čula sam se s Gabi nakon operacije, sve je dobro prošlo. Koji dan poslije zazvonio mi je mobitel, pokazujući nepoznati broj i predbroj na zaslonu. Zvao je Arsen iz Krapine. Iznenadila sam se pozivom, nije imao svoju boju glasa, malo me prestrašio, ali bio je dobro u okolnostima u kojima možeš biti dobro u bolnici, koja je njemu posebno teško padala. Pitao me kad mogu doći, dogovorio ‘propusnicu’ i došla sam sutradan. Sjedili smo kratko, pričali, ispod glasa, ispod snage, prijateljski… on je stvari predosjećao, ja sam osporavala. Rekao je da ga ne tješim tako rokerski. Rekao je da bih mogla svratiti još jednom, ali ubrzo je već otišao kući. Dobila sam ga još jednom na kućni telefon kada je stigao i to je bilo zadnje.
Tek sad kada ga nema pokušavam i ja sama odgonetnuti našu sponu. Bila sam svjesna njegove umjetničke veličine, ali sam ga od prvog dana doživljavala normalno, prirodno. Možda sam bila starija u glavi nego što sam trebala biti. Možda sam bila melankoličnija od većine (a bio je i on). Autori su me uvijek zanimali, a kantautori više intrigirali od pjevača koji su pjevali tuđe pjesme. On je bio autor i kantautor. Pjevati o sebi, otvoriti se svakome, staviti dušu na vjetrometinu, slušati pohvale, ali i kritike, nije lako. Ali to je potreba, to je možda čak i vrsta egzibicionizma. Moraš se znati nositi s tim, a da te ne okrznu zli ili oni koji ne misle, ne osjećaju isto, na što naravno imaju pravo. To je emotivna disciplina.’
Cijeli razgovor s Leom Deklevom pročitajte na tportal.hr
