Iako iza sebe trenutno imaju samo dva EP izdanja te spadaju u kategoriju mladih bendova na hrvatskoj sceni, zagrebački Achromatic Attic nipošto ne spadaju u kategoriju onih koji se još uvijek traže. Prošlogodišnji pobjednici Inmusic natječaja okušali su se i u Velikoj Britaniji, a nastupili su i kao predgrupa ispred legendarnog Manu Chao. Prošli mjesec AA objavili su novi EP naslova ‘Wondering Why’ i bio je to sasvim dovoljan razlog da nam o bendu koji ima što kazati ukratko progovori basist Matej Lagura.
Matej, od kada postoje Achromatic Attic?
Sam početak benda počeo se nazirati negdje 2009. godine kada su prvu postavu sačinjavali Dino Seferović, Mislav Martić i još dva člana benda koji su ubrzo nakon osnutka otišli. Upražnjeno mjesto basiste popunio sam ja, a za bubnjeve je sjeo Domagoj Domo Puškarić, tako da bi se moglo kazati kako u ovoj postavi djelujemo od 2010. godine.
Od samog početka odlučili ste se raditi autorske stvari i pokušati napraviti nešto svoje. Koliko uspijevate u tome?
Trenutno smo vrlo zadovoljni kako funkcioniramo kao bend i s onim što smo uspijeli do sada napraviti. Možda će nekome biti čudno što smo se do sada bazirali samo na objavljivanje EP-a, ali ta odluka nam se zbog same kratke forme EP-a i lakšeg pristupa snimanju materijal učinila dobrom. Nakon dvije godine od osnutka krenuli smo kod Marka Mrakovčića snimati materijal za prvi EP ‘Glassy Sweeper’ koji je objavljen početkom 2013., a prošli mjesec objavili smo i drugi EP ‘Wondering Why’, koji je također radio Mrakovčić. Bez obzira što je ovaj drugi EP tek izašao radimo i na materijalima za treći EP kojim ćemo završiti početno zamišljenu ideju o trilogiji EP-ijeva i okrenuti se snimanju pravog albuma. Možda smo već sad mogli to napraviti ali držat ćemo se zadanog cilja.
Ako se ne varam prvi EP ste objavili samostalno, dok ste za drugi ipak pronašli izdavača. Misliš li da je to dobra odluka?
Točno. Prvo izdanje smo objavili samostalno, dok je ‘Wondering Why’ objavljen za izdavačku kuću ChansonFest. Koliko je odluka dobra vidjet ćemo, ali iz naše perspektive svakako daje težinu i ozbiljnost cijeloj priči.
O vama se dosta govorilo prošle godine kada ste pobijedili na natječaju organiziranom za nastup na Inmusic festivalu. Osim u Zagrebu, kao pobjednici, svirali ste i u Velikoj Britaniji. Kakva iskustva ste donijeli u Hrvatsku?
Kao pobjednici prošlogodišnjeg natječaja stekli smo pravo odlaska u Lemington Spa u Velikoj Britaniji gdje smo svirali s finalistima iste stvari organizirane za njihove bendove. Bilo nam je stvarno super i mogli smo se iz neposredne blizine uvjeriti u ispravnost ovoga što radimo, a ponajviše se to odnosi na našu ustrajnost da pjesme pjevamo na engleskom jeziku. U Zagrebu smo svirali gotovo na svim, ako ne i na svim, mjestima koja nas zanimaju, prošli smo i dobar dio Hrvatske i stvarno nam je želja okušati se na stranonm tržištu. Postoji velika razlika u kulturi slušanja bendova na koncertima u što smo se mogli uvjeriti i u Velikoj Britaniji i na našem koncertu u Grazu gdje vi jednostavno ne možete vidjeti nikoga tko je došao gledati koncert da je za vrijeme koncerta napustio salu. Postoji ta kultura odlaska na koncerte, plaćanja ulaznica, kupovine ploča, CD-ova, majica i ostalog materijala pogotovo ako se svidite publici. Taj pristup nam se čini potpuno drugačiji od ovoga kod nas i voljeli bi sebe više testirati na takvom tržištu.
Kako bi onima koji za vas do sada nisu nikad čuli predstavio glazbu koju svirate?
Teško nam se po tom pitanju precizno definirati. Počevši od potpuno drugačijih bendova koje smo slušali, pa do glazbe koju trenutno slušamo. Sva četvorica imamo prilično različite glazbene ukuse i to je možda dobra kombinacija da se napravi nešto drugačije. Pjesme radimo svi skupa, a kako se zove to što na kraju izađe, stvarno ne znam. Bilo je usporedba s Pearl Jamom, Arctic Monkeys i takvim profilom bendova, pa čak i nekim noise bendovima, ali evo ja primjerice Arctic Monkeys uopće nikad nisam slušao i sad ne znam odakle dolaze takve vibracije. Ako bi se morali svrstati u nekakvu skupinu, neka to bude jedna verzija garažnog grunge rocka.
Ove godine po prvi put svirali ste u Šibeniku i to na akustičnom stageu SuperUho festivala. Kako je bilo svirati kupačima na plaži?
Super. Imali smo taj nezgodan prvi termin, ali bilo nam je baš super. Ja sam ovo ljeto prvi put i kampirao na nekom festivalu tako da sam u Šibeniku proveo četiri super dana. Ako se SuperUho nastavi i dogodine, ja sam sigurno opet u Šibeniku.
