Iskustvo uči, da smo mi ljudi skloni brzom preuzimanju različitih moda. Čak se i ne pitajući, je li to dobro ili korisno. Vidjevši kako se oblači tamo netko u Americi, na primjer, u nekoliko mjeseci isti odjevni predmet postane, osobito među mlađima, „in“ i odjednom ga svi moraju imati. Mladi u New Yorku masovno hodaju sa slušalicama u ušima, naravno, i naši moraju odmah tako hodati. Netko u dalekoj „civilizaciji“ spusti hlače skroz do koljena, razveže tenisice, okrene šiltericu naopako, naravski i neupitno je da i mi moramo slijediti njihov svijetli primjer. I tako dalje i tako dalje. No, nije svako kopiranje bezazleno, nije svaka moda samo „stvar mode“. Progovorit ću o modi koja je uzela maha u nas, čini mi se u nekoliko posljednjih godina, iako se slično događalo mnogo, mnogo prije, kao što otkrivamo, još i u vrijeme Starog zavjeta. Već sam nekoliko puta, na samom obredu krštenja, primijetio da bebe oko ruku nose- crvene vrpce. Ispočetka nisam obraćao pažnju na to, ali u posljednjih sam nekoliko mjeseci vidio već četiri malene bebe, kako nose istu narukvicu. Zapanjio sam se činjenicom, da te narukvice (najčešće zlatna, s mini komadićima crvenog polu-dragog kamenja, nanizanih u gustom nizu) sada naveliko proizvode i prodaju u zlatarnicama, a uvriježio se običaj da ih se daruje novorođenčadi, ili odmah nakon rođenja ili kod krštenja! Netko mi reče, da je crvena narukvica postao tako široko primjenjivan običaj, da ga redovito, bez imalo razmišljanja, kupuju i daruju kumovi za krštenje djeteta. Istraživao sam…
I doznao, da su crveni končić u prošlim vremenima seoske babe-vračare stavljale dječici oko ruku ili nogu, da ih „štite od uroka“. Sjetih se, da sam i u svojoj rodbini jednom vidio isto, na ručici jedne daljnje nećakinje. Crveni je konac zamijenila, dakle, narukvica. Ali poruka ostaje ista: praznovjerni strah od „uroka“. I to kod katolika. Katoličkih roditelja i kumova. Prestrašno je to uvođenje u svijet magije i strahova i vračarstva onih najmanjih. Nedavno sam bio gost u jednoj dragoj obitelji, posjetivši tek rođenu djevojčicu. Na zapešću je imala zavezanu crvenu narukvicu. Razgovor je tekao ovako, s odgovorima uvažene gospođe svekrve: „Što je ovo?“ zapitao sam ja, praveći se da ne znam. „To je protiv uroka, velečasni“ odgovori svekrva. „Kakvih uroka? Tko bi želio zlo ovom nevinom biću?“ zapitao sam i dodao: „Zar ne znate da mi kršćani možemo djetetu staviti križić oko vrata ili medaljicu Majke Božje?“ Dobih ekspresan odgovor: „Ima i to, ali narukvica mora ostati. Zlu ne trebalo.“ I prešao sam na kobase s ajvarom, jer sveta je i neupitna, nepobitna i izvan svake sumnje riječ svekrve, a htio sam izaći živ iz kuće. Dakle, evo zla: nosit će znak Krista raspetoga, ali i ono, što Ga je razapelo – ljudska nevjera, praznovjerje, glupost. Baš krasno. No to nije nimalo bezazleno. Evo što kaže Božja riječ, pa si mi mislimo: „Sine čovječji, okreni lice protiv kćeri svoga naroda… Ovako govori Gospodin: JAO ONIMA KOJI VEZU POVEZE ZA SVAČIJE RUKE… DA ULOVE DUŠE!…
Evo me protiv vaših poveza kojima lovite duše kao ptice! Rastrgat ću sve to na vašim rukama i oslobodit ću duše koje time hvatate!… Oslobodit ću narod svoj iz vaših ruku…“ (Ezekijel 13, 18 itd.) Reći ću ovdje i sada sasvim otvoreno, s autoritetom svećenika, pa makar me nitko ne shvaćao ozbiljno niti poslušao, baš me briga, ja ne želim čuti pred Licem Božjim ukor, jer nisam govorio. Vezanje crvene vrpce, narukvice ili sličnoga oko ručica nevine dječice je praznovjerje i idolopoklonstvo i ne samo da crvena trakica ne može i neće „štititi od uroka“ nego će umanjiti istinsku vjeru, sablazniti prave vjernike, uvesti u krug vračanja i gatanja, prizvati zle duhove, umanjiti uzvišenost križa, osmiješiti prakticiranje vjeroispovijesti, narušiti obiteljske odnose, unijeti nerazumne i neopravdane strahove, probuditi sumnjičavosti, odvući od sudjelovanja u životu Crkve, zasjeniti važnost sakramentalnog života, dati ružno svjedočanstvo drugima, pobuditi nesuvisla pitanja u dušama ostale malene djece, a moguće su i teže posljedice. Zašto? Jer crvena narukvica nema sama po sebi ama baš nikakvu moć; njezina je moć u VJERI koju ljudi, zaluđeni modom, stavljaju u nju. A to je idolopoklonstvo, koje se, kako piše u Pismu na mnogim mjestima, Gospodinu gadi. Zar nije čovjek nerazuman ako uistinu vjeruje, da običan komadić špagice, konca ili niz kamenčića, može nekoga spasiti od zle kobi? Po čemu ta boja i taj materijal može biti djelotvoran? Očito je, po ničemu. A ljudi i dalje vjeruju… Na propast prave vjere. Eto što predlažem; odmah skinuti te vračarije, blagoslivljati svoje dijete, učiti ga moliti, s njime redovito dolaziti na bogoslužja, upozoravati da zlo rađa zlim a dobro dobrim, pokazivati na križ Krista Jaganjca i na Njegovo slavno uskrsnuće. Izbaciti iz srca sulude strahove od nekakvih uroka. Jer, kada zaista dođu životne nevolje i padovi i krize (a tko ih nema?!), đavao će vrlo lukavo skrenuti naše oči s križa na narukvicu. A ako to uspije, onda će krug biti zatvoren i začaran, baš kao narukvica. Ne daj Bože. Pustimo dječicu da rastu u milosti, ne u praznovjerjima „odraslih“.
AUTOR: Pater Marko Glogović/Bitno.net
