Obnova župne kuće, izgradnja dvorane za pastoralne susrete, obnova oltara svetog josipa, nove klupe i uređen okoliš oko crkve svetog Frane, promijenili su Betinu unazad četiri godine otkako je ‘pastir’ župe postao don Miroslav Stojić.
Bliskost s Bogom 46-godišnji svećenik osjetio je još kao dijete, dok je ministrirao u župnoj crkvi u Prološću pokraj Imotskog, pa je jedini ispravan životni put za njega bio služiti Bogu do kraja. Nakon završenog školovanja, don Stojić je tri godine vodio župu Gospe Lurdske u Zagrebu, zatim šibensku župu Gospe van grada, devet godina proveo je u Ljubitovici, da bi naposlijetku došao u Betinu.
– Teško je otići iz jedne župe, posebice ako si duže vremena proveo tamo. Povežeš se s tim ljudima, postaneš dio te zajednice, zavoliš ti nju i ona tebe, i onda moraš ići. S jedne strane ti je žao, ali s druge strane se raduješ novim događajima, novim ljudima…, priča nam don Miro.
Dolaskom u župu svetog Frane započeo je s obnovom župne kuće i uređenjem dvorane, a prve radove u crkvi usmjerio je k obnovi oltara svetog Josipa. Betinski zet iz Njemačke, dodaje don Miro, donirao je pozamašnu svotu novca i u potpunosti isfinancirao obnovu. Uslijedila je potom izrada novog glavnog oltara kojeg je na svetog Franu 2015. godine blagoslovio i tadašnji šibenski biskup Ante Ivas. Klupe stare preko pet desetljeća zamijenjene su novima od mahagonija zahvaljujući donacijama vjernika, dok je Općina Tisno financijski potpomogla uređenje okoliša crkve koji je do dolaska don Stojića bio potpuno zapušten.
Prema popisu Betina broji između 600 i 700 vjernika, no realna je brojka manja, objašnjava svećenik koji u Gimnaziji Antuna Vrančića predaje vjeronauk.
– Ljudi se mijenjaju i to je nužno. Čovjek je društveno biće. Promatrajući mlade nekad i danas, vidim da gube osjećaj za vrijednosti. Ne kažem da ih nemaju, ali se stide ili se povuku za većinom koja je preglasna. Čovjeku je lakše učiniti zlo nego dobro, jer za dobro se treba potruditi, a zlo je najjednostavnije napraviti. Vjerujem u mlade, ali ih treba usmjeriti i znati voditi. Njihovo školovanje svodi se na obavezne predmete koji su zapravo samo brojke i slova u okvirima sustava, a vjeronauk je jedini predmet koji ih izdiše i nadahnjuje. On se, pak, vodi kao izborni predmet, ali onog trenutka kad ga učenici izaberu – on postaje obavezan, veli don Stojić.
Stoga ljudima treba pristupati na drugačiji način, pokušati ih približiti sebi, a ne ih opaskama i krivim pristupom udaljavati od vjere. Takvo je stanje, reći će don Miro, i u vjerskom životu Betine.
– Nažalost ovdje nije običaj da ljudi dolaze kod svećenika. Prihvaćeno je tradicionalno župništvo, vjernici očekuju da svećenik bude savršen uzor duhovnosti, ali i mi smo sastavljeni od duše i tijela. Drugim riječima, i mi smo samo ljudi, napominje.
Politici u propovijedima don Miroslava Stojića nema mjesta. Premda smatra kako ona treba biti služba građanima koja radi za njihovu dobrobit, svjestan je njenog poremećenog viđenja, pa u potpunosti izbjegava govoriti vjernicima o njoj.
– Svaku osobu treba poštivati. Isus nikad nije potvrđivao grijeh, već je griješnicima vraćao dostojanstvo kakvo su imali prije počinjenog grijega. Doći će vrijeme kada ćemo morati odrediti hoćemo li živjeti po pravilima društva ili Božjim pravilima.
U Betini, mjestu koje je u prošlosti živjelo od maslinarstva, uzgoja povrća i glasovite betinske rajčice, kao i razvijene brodogradnje, danas skoro da ni nema onih koji čuvaju tradiciju. Zato betinski župnik namjerava dodatno aktivirati ministrante, okupiti mlade i ostale vjernike, i pokazati im kako Crkva nije mjesto u koje odlaze samo na blagdan svetog Frane ili Gospe Lurdske, već je ona zajednica koja neprekidno ispunjava duhovno i jača vjeru, nadu i zajedništvo. Jedan od najistaknutijih pozitivnih primjera života župe Betina tako je očuvanje izvornog betinskog napjeva koji župni zbor čuva od zaborava pod palicom Ante Ježine…
