Prošle su 32 godine od ratnog zločina u selu Erveniku kod Knina. U svojoj je kući tada zvjerski ubijena četveročlana obitelj Čengić, bračni par Drago i Nevenka te njihovi sinovi, 11-godišnji Slobodan i 5-godišnji Goran. Prvi puta na obljetnici nije bilo članova obitelji koja je nezadovoljna obnovom spomen sobe i kuće na mjestu ubojstva te su tražili da se komemoracija ove godine i ne održi i poručili braniteljima da nisu poželjni pred kućom ubijenih. Naime, lani je najavljeno kako će do sljedeće godišnjice biti uređena spomen soba.
– Zapelo je na imovinsko pravnim odnosima. Mi smo zajedno s Udrugom dragovoljaca prošle godine napravili projekt koji je Ministarstvo s nešto više od 10 tisuća eura financiralo. U travnju je podnesen zahtjev za građevinsku dozvolu, ali za objekt Spomen doma potreban je i određeni broj parkirnih mjesta. Parcela objekta je nedovoljna za taj broj parkirališnih mjesta pa je potrebno odcijepiti od parcele do još 177 kvadrata kako bi se dobila građevinska dozvola. Razumijem nezadovoljstvo obitelji, ali proceduru moramo ispoštovati i tek onda graditi – kazao je Darko Nekić, državni tajnik Ministarstva hrvatskih branitelja.
Pripadnici srpskih paravojnih postrojbi Krajine, nakon pogibije dvojice i ranjavanja druge dvojice suboraca tijekom pljačke u zaleđu Skradina, našli su se na pijanki u svom okupljalištu ‘Taverna’ u središtu Ervenika. U toj se gostionici, naime, krojila sudbina lokalnih Hrvata. Od tamo su 18. siječnja 1992. godine krenuli u palež kuća protjeranih Hrvata.
Damir Travica, vlasnik gostionice Taverna i Slobodan Kovačević dali su već ranije jedan drugom zakletvu ‘ako se desi i jednom našem mještaninu srpske nacionalnosti bilo što, da će protjerati i popaliti sve Hrvate iz njihovog sela’. I tako je dvojac došao pred kuću obitelji Čengić sa kalašnjikovima u rukama. Drago im je otvorio, a s njim je bio njegov 11-godišnji sin. Na mjestu su pokošeni. Nevenku su ranili, ali je ranjena majka nadljudskom snagom zgrabila mlađeg sina Gorana koji je već bio ustrijeljen i pokušala pobjeći. Sustigli su ih i dokrajčili nožem. Nakon toga su ih zapalili.
Pred istražnim sucem tzv. Republike Srpske Krajine, čiji je sudski zapisnik s ostalom dokumentacijom zaplijenjen nakon ‘Oluje’, Travica i Kovačević priznali su i u detalje opisali zločin nad susjedima, četveročlanom obitelji Čengić. Međutim, ‘Krajinski sud’ je bio obična farsa jer su se ubojice ubrzo našli na slobodi. Nakon ‘Oluje’ prebačeni su u zatvor u Banju Luku, a otuda su pušteni na slobodu.
Okružno javno tužilaštvo Šibenik 23. listopada 1992. godine podiglo je optužnicu u kojoj za zločin, koji je počinjen nad članovima obitelji Čengić, tereti osmoricu optuženika Slobodana Kovačevića, Damira Travicu, Željka Travicu, Veljka Travicu, Nebojšu Travicu, Vuju Šašića, Vojislava Romića i Boška Kovačevića. Osuđeni su u odsutnosti na po 15 godina zatvora. Tek je Damira Travicu, drugooptuženog i pravomoćno osuđenog na 15 godina zatvora, sustigla kazna. Uhićen je u Velikoj Britaniji, te je izručen 11. studenoga 2008. godine. Nije tražio obnovu postupka i odmah je upućen na služenje zatvorske kazne.
U lipnju 2018. godine bivši pripadnici paravojnih postrojbi tzv. SAO Krajine Nebojša Travica i Željko Travica zvani Žorž, pravomoćno su oslobođeni krivnje za sudjelovanje u ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva na području Ervenika, i to zbog propusta šibenskog Županijskog državnog odvjetništva koje, kako je to u svom rješenju naveo Vrhovni sud, nije u optužnici ‘naznačio koji bi propis međunarodnog prava bio prekršen u konkretnom slučaju’.
