Područje Nacionalnog parka ‘Krka’ bogata je speleološkim objektima – špiljama i jamama, a prva opsežna biospeleološka istraživanja šireg područja parka proveli tek su tijekom 1989. i 1998. godine djelatnici Hrvatskog prirodoslovnog muzeja. Hrvatsko biospeleološko društvo u suradnji s NP ‘Krka’ provelo je inventarizaciju špiljske faune 2005. i 2010. godine, a 2013. godine istraživanje rijetkih i novih špiljskih svojti.
Nepoznavanje speleoloških objekata na području Nacionalnog parka ‘Krka’ razlog je relativno kasnog početka biospeleoloških istraživanja. Tek su šezdesetih godina 20. stoljeća istraživanja slovenskih biospeleologa donijela prva važna otkrića podzemne faune na području današnjeg Parka. Tada su opisani podvrsta voden babure Monolistra pretneri spinulosa u Špilji kod mlina na Miljacki te rod stigobiontnog pužića Dalmatella s tipskom vrstom D. sketi i vrsta stigobiontnog pužića Lanzaia skradinensis na krškom izvoru Skradinskog buka. Na širem području Parka speleološka i biospeleološka istraživanja provode se kontinuirano, a provodi se i monitoring porodiljnih kolonija šišmiša i čovječje ribice.
Inače, biospeleologija je znanstvena grana koja sjedinjuje biologiju i speleologiju grana koja proučava životinje u podzemlju, staništa u kojima žive i njihove međusobne odnose. Njezin naziv potječe od triju riječi grčkoga porijekla: bios, što znači život, speleos, što znači šupljina, i logos, što znači znanost. Biospeleolozi su znanstvenici i istraživači koji ulaze u špilje i jame, traže podzemne životinje, sakupljaju ih i fotografiraju, a u laboratoriju određuju koje su vrste pronašli i detaljno ih proučavaju. Kada se dogodi da pronađu nepoznatu vrstu, životinju detaljno opišu, dadu joj znanstveno ime i to objave u znanstvenom časopisu kako bi obavijest o tome nalazu bila dostupna svim ljudima.
Sve do 1832. godine, kada je opisan tankovratić Leptodirus hochenwartii iz Postojnske špilje u Sloveniji, smatralo se da špiljska staništa nisu nastanjena. To otkriće potaknulo je istraživanja podzemnih staništa, ponajprije špiljskih. U svijetu je opisano više od 7 500 podzemnih svojti (vrsta i podvrsta), od čega oko 1 200 na području Dinarida. U Hrvatskoj je poznato više od 500 vrsta, gotovo 50 posto njih su endemi, a mnogi od njih su relikti, ostaci faune iz davnog geološkog razdoblja.
U špiljama i jamama dominiraju kornjaši, slijede rakovi, puževi, lažištipavci, pauci i dvojenoge te druge vrste koje su se djelomično ili u potpunosti prilagodile zahtjevnim uvjetima života koji vladaju u podzemlju, poput nedostatka svjetla, oskudice hrane i vrlo visoke vlažnosti zraka. Tamo žive ili u njega samo zalaze zbog različitih potreba kao što su sklanjanje od nepovoljnih uvjeta na površini, hibernacija ili razmnožavanje.
