Svi oni koji obilježavaju Božić to danas rade na manje više isti način, no u prošlosti običaji su se bitno razlikovali od mjesta do mjesta.
Šibenik je tako jedini grad koji još uvijek obilježava ‘Proslavu’. Običaj ima korijenje od davnina, pretpostavlja se da je preuzet od poganskih naroda iz doba saturanlija koje su baš u to vrijeme slavile rađanje boga Sunca.
Običaje po šibenskom kraju prikazao je Ivo Furčić u tri sveska ‘Narodnog stvaralaštva šibenskog područja’ (otoci, obala, zaobalje) pa tako prenosi detalje šibenske kazivačice:
‘Za ispraćaj u vojsku majka bi sinu isplela par ili dva čarapa, rukavica i džemper. Pri pletenju ovih predmeta majka bi brižljivo i neprimjetno splela zajedno koju nit šarenog konca, pretežito crvenog s kapoljicom voska božićne svijeće ili pramenom svoje kose čvrsto vjerujući kako će te majčine ‘želje’ pripomoći da joj se sin vrati živ i zdrav.’
S tim svijećama su uobičajeno o svojim životnim izabranicima gatale i djevojke.
Glavni stari narodni običaj je bio vezan uz unošenje panja badnjaka na ognjište i taj se običaj zadržao dugo, sve do modernih kuhinja. Oni stariji pamte da su postojala dva badnjaka na kominu, muški i ženski, i muški bi izgorio prije ženskog.
U Šibeniku su se kitili borić i smrika, a umjesto kuglica kakve danas svi koristimo, stavljali su pozlaćene šiške, orahe, bajame i pamuk. Blagdanski stol je bio siromašniji, za Badnjak se postilo u punom smislu te riječi, dok se na sam Božić kuhala janjetina ili bravetina koju bi svi podijelili.
– Sjećam se da bi mi stavili žito, svijeću i četiri jabuke oko svijeće. Ništa od toga se nije bacalo jer je bilo sveto – priča nam jedan Šibenčanin.
Stariji se sa sjetom sjećaju tih dana kada je naglasak bio na igri, veselju i zajedništvu, bez imalo razbacivanja i pretjerivanja u hrani i darovima. Imalo se koliko se imalo i poviše toga se nije išlo.
