Šibenčanin Goran Šimić i Tomislav Kesić vratili su se sa Svjetskog prvenstva i powerliftingu koje se održalo u Minsku, glavnom gradu Bjelorusije. Od slijetanja u Bjelorusiju pratila ih je ‘zla sreća’, a cijelu kronologiju događaja opisao je Šimić na svom Facebook profilu.
– Čim smo došli problem sa osiguranjem za uć u državu. OK, prošlo to i idemo dalje. Dočeka nas prijevoz i troje mladih nas dočeka. Super. Dođemo u hotel i umisto 270 eura platimo s prijevozom 550 eura. Nema rasprave. Živci na 100.000. došli u hotel, ono soba s dva kreveta plus treći za patuljka od 50 kilograma. Vojska na svakom koraku i niko ne priča engleski. Nema veze, ne pričaju negdi ni u EU – sažeo je šibenski powerliftaš prve dojmove.
Svjetsko prvenstvo je, kaže, bilo ‘vrh vrhova’.
– Za nas neviđeno, savršeno i u sekundu sve. Strogi i pravedni. Jedino mi nije jasno kako su ti ljudi toliko izgledon fizički jači od nas (možda nam triba još koja godina). O našem natjecanju neman šta reć, već san reka. Bolnice i doktori i sestre, niko ne zna engleski i uopće ne kuže šta se događa. Nemoš ostra da ostane u bolnici, ili istekne viza, i šta će bit s njin i nama – opisuje Šimić događaje nakon što je Tomislav Kesić završio u bolnici zbog nenamjernog uzimanja više od 30 grama kofeina umjesto keratina.
Satima su se pokušali sporazumjeti s medicinskim osobljem, da bi ih u konačnici pustili. Pokupio ih je taksist ‘k’o iz horor filma’
– Ali jutro donosi opet isto. Prođe i to sve. Niko ne puši nigdi, neznan di zapalit. Tražin kafić i nema kafića, jednostavno ga nema. Našli zadnji dan piceriju i ide se i puši. Napokon. Jeftino je dosta, ljudi su većinom bezobrazni. Ne svi. Odemo ja i žena pogledat paradu vojnu i skoro san naj***, u trenerci hrvatske među njihovon vojskon i zaprite mi da će me razbit mene i mobitel. Ima i snimljeno kako govore to vojnici – prisjeća se.
Ni zadnja noć u hotelu nije prošla glatko. Ono malo hrane što su dobili na tanjuru platili su ‘u zlatu’. Sutradan, kada su trebali krenuti natrag, prijevoz koji su platili 90 eura nije im stigao. Uzeli su taksi i platili ga 40 eura, pa im je ostalo još svega 50 eura.
– Još Beč, Zagreb i Šibenik. Izlazimo, i Tome i Kristina Paškalin izađu i provjere im putovnicu, i ja zadnji. Mene zaustave da mi fali neki papir, ono bahato. Nakon tri rečenice žena mahne rukon i dođu dva vojnika i odvedu me nazad, i već mi u glavi koliko ću bit u zatvoru ili kakvom radnom logoru – osvrt je Šimića na niz loših događaja koji su ih pratili Bjelorusijom.
– U avionu iz Beča za Zagreb turbulencije, govore ljudi da putuju svaki tjedan da ovako nikad nije bilo. OK. I za kraj iskrcamo se iz autobusa u Šibeniku i svatin nakon po ure da mi nema ruksaka i više ga ne nađen a u njemu baš jako bitne stvari. Nema veze. Poanta je da upozorin sljedeće koji putuju da plate sve unaprid. Da imaju podršku. Da svako ima svoj zadatak. A mi? Mi ćemo zaboravit i idemo dalje. Tj. ja iden još jače i obožavan kad me porazi život jer onda san još jači. Najgore je bit običan. Ponosno san nosia našu zastavu – zaključio je šibenski powerlifter.
