INTERVJU Dr. Ivana Pedišić Šerka

Šibenska psihijatrica: ‘Zbog korona krize dominiraju pojačana tjeskoba i depresivno raspoloženje’

Prema istraživanju Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu o psihološkim posljedicama krize izazvane pandemijom korona-virusa, provedenom na ukupno 3500 ispitanika, svaki peti je snažno osjetio depresiju, stres i anksioznost. Psihičke smetnje razvilo je njih 25 posto, a kod 40 posto onih koji su već prije imali određene psihičke smetnje, stanje se pogoršalo. O tome kako se sa psihološkim posljedicama korona-krize nose građani naše županije razgovarali smo s Ivanom Pedišić Šerka, psihijatricom,  specijalisticom dječje i adolescentske psihijatrije.

Kakvo je vaše iskustvo s psihološkim reakcijama građana na dugotrajnu krizu izazvanu pandemijom korona-virusa?

– Iskustvo u svakodnevnoj praksi pokazuje sličan trend kao u navedenom istraživanju, naime, uz situacije u kojima nam se obraćaju osobe koje su i ranije imale psihičke smetnje, a sad su u pogoršanju, imamo i jedan značajan broj građana koji nam se javljaju po prvi put, uslijed posljedica proživljenog stresa i poteškoća s navikavanjem na promijenjen način života. Ono što primjećujemo je da duljina trajanja ove ‘krize’, zapravo jedne dugotrajne situacije opće zabrinutosti, nesigurnosti i neizvjesnosti, uzima svoj danak u nemogućnostima daljnje kompenzacije tog stresa koji se, takav akumuliran, negdje treba  isprazniti ili istrpjeti i s njim se dalje nositi. Nisu svi građani u istoj situaciji, bilo životnoj ili radnoj, niti s istim snagama ili s otpornošću unutar sebe za takav, ipak, vanserijski izazov. Činjenica je da vidimo sve više poteškoća u nošenju s ovakvim stresom bez pomoći, što se očituje u javljanju poteškoća emocionalne prirode, poteškoća u svakodnevnom funkcioniranju, radnom, životnom, gubitku sna… Pritom kod jednog dijela ljudi dominira osjećaj zabrinutosti, napetosti, straha, od prijeteće ‘nevidljive’ opasnosti, dok kod drugih više dolazi do izražaja osjećaj nezadovoljstva, nesreće, ogorčenosti, ili pak vlastite izgubljenosti i gubitka smisla u vremenima neizvjesnosti. 

U tom kontekstu, koji su najučestaliji psihološki problemi s kojima vam se građani obraćaju za pomoć?

– Psihološki problemi s kojima nam se obraćaju su razni, no u tom kontekstu možemo reći da dominiraju smetnje tipa pojačane tjeskobe i depresivnog raspoloženja kao reakcija na pojačane stresove. Uz napetost, gubitak opuštenosti i životne radosti također su često prisutne smetnje tipa nesanice, a kod nekih pojačane konzumacije alkohola, uglavnom kod osoba koje su tome od ranije možda bile sklone, ali ne u toj mjeri. Sve navedeno, kao i pogoršanja bilo kojih ranije prisutnih psihičkih poremećaja, mogu se ubrojiti u razloge koji su sada naglašenije prisutni. 

Koje su se društvene skupine u ovom slučaju pokazale najosjetljivije na stres izazvan krizom?

– Gledamo li pojedinačno, sigurno su na stres najosjetljivije osobe koje su izravno bile pogođene okolnostima ove epidemije, bilo da su to ljudi koji su sami ostali bez posla, ili članovi njihovih obitelji, zatim ljudi koji su zabrinuti za zdravlje i opasnost od zaraze za sebe ili članove obitelji, odnosno oni koji već imaju određene somatske bolesti zbog kojih su u većem riziku od nepovoljnog ishoda u slučaju obolijevanja. Zatim ljudi koji su nekog izgubili, koji su stigmatizirani, osobe koje od ranije imaju psihičke smetnje, pošto su duljinom trajanja ove neizvjesnosti i nesigurnosti sami po sebi ranjiviji te u većem riziku od pogoršanja stanja. Što se tiče društvenih skupina možemo izdvojiti osobe srednje životne dobi koji su pod pojačanim izazovima, što zbog straha od gubitka posla što zbog izlaganja kontaktima, zatim stariju dobnu skupinu i umirovljenike koji pate uslijed usamljenosti ili smanjenih kontakata radi mjera predostrožnosti. Tu svakako treba spomenuti i djecu, jer su ona na svoj način posebno osjetljiva na učinak krize na obitelj te pogođena utjecajem krize na društvene navike. Djeca upijaju sve neverbalne poruke kroz izraze lica okoline ili kroz zabrinuti ton, zatim gledajući na televiziji stalne slike bolesnih i maskiranih… Posebna skupina su zdravstveni radnici koji su u riziku od sindroma pregorijevanja i u posebnoj situaciji brige i za sebe i za članove svojih obitelji, prema kojima također imaju svoje emocije, obaveze i osjećaj dužnosti. 

Ekonomski stresori kao što su gubitak posla, smanjenje prihoda, financijska nestabilnost i ukupni pad kvalitete života nužno se odražavaju i na stanje unutar obitelji. Primjećujete li da se povećalo nasilje ili drugi oblici krize u obitelji uslijed egzistencijalne neizvjesnosti?

– Obitelj je već dulje vrijeme pod utjecajem raznih, što ekonomskih što širih društvenih promjena. Povećala su se očekivanja od života jer nam je sve naoko lako dostupno. Ovo spominjem jer se također tolerancija bilo kakvog nasilja u okviru obitelji promijenila, što je dobro jer se sigurno više toga prijavi i manje tolerira. S druge strane, u zadnje vrijeme imamo pojave eskalacije nasilja u mladih s nekim ekstremnim primjerima. U okolnostima dodatnih stresora ljudi lakše pucaju i lakše se dogode i obiteljski sukobi ili krize. Zasad kod nas nismo primijetili povećani broj dolazaka psihijatru zbog takvih slučajeva, iako primjećujemo češće traženje pomoći zbog emocionalnih stanja koja su posljedica napetije  obiteljske situacije i pada kvalitete života uslijed financijske nestabilnosti. 

Je li se bitno povećala anksioznost i agresivnost kod mladih zbog pojačane socijalne izolacije?

– Socijalna izolacija sigurno ima svoj učinak na psihičko stanje mladih, s obzirom da je njima kontakt s vršnjacima razvojno iznimno bitan, te ih vraćanje u uvjete intenzivnog bivanja s roditeljima pomalo i razvojno vraća u vrstu odnosa od koje se odmiču kako odrastaju. Olakotna okolnost je što su mladi danas dosta okrenuti društvenim mrežama i internetu te socijalna izolacija nije prepreka daljnjoj intenzivnoj komunikaciji, koja se ionako dosta odvija virtualnim putem. Međutim, iz kuta gledanja stručnih osoba to je daleko siromašniji oblik komunikacije nego kontakt uživo i upravo to je ono što današnje mlade čini puno emocionalno ranjivijima te socijalno nespretnijima i nesigurnijima nego što je to bilo ranije. Ako se i tako malo kontakta licem u lice dodatno smanji, to nije dobro. Zbog izolacije izostaje emocionalna razmijena, mogućnost da se uživo razmijeni svoje brige, stanja, strepnje, i to doprinosi pojačanoj tjeskobi kod mladih koja se na njih prelijeva i od strane okoline. Mladi nisu otok sam za sebe, već na njih jako utječe atmosfera u obitelji, zajednici, društvu. Pritom, oni su daleko manje ‘opremljeni’ za nošenje s tim izazovima, jer se još formiraju. Agresivnost je kod mladih tek jedan od načina na koji su skloni izražavati svoju nesreću, jad i nezadovoljstvo, kao i osjećaj bespomoćnosti. 

Kako se ukupna situacija odrazila na psihičku stabilnost djece s obzirom na izvanredni način školovanja i smanjenje društvenih aktivnosti?

– Škola djeci daje strukturu i osjećaj sigurnosti, imaju svakodnevnu rutinu, po kojoj život i svijet idu dalje. Za vrijeme online nastave osim gubitka svega gore navedenog sigurno je došlo i do bitne konfuzije oko uloge roditelja koji su privremeno preuzeli i funkciju učitelja, što nije bilo teško samo roditeljima nego i djeci. Naime, teško je istovremeno biti više toga i neka od funkcija se gubi. A djeca trebaju roditelje, kao što trebaju učitelje, i svatko ima svoju ulogu u razvoju i odgoju onih na kojima budućnost ostaje. Ono što želim reći je da u situaciji gubitka kontakta uživo, oči u oči, glasom, dodirom, smijehom, pohvalom ili pak i ukorom, jer i to nas važno oblikuje, svi gubimo, jer za psihičku stabilnost bilo koga od nas, živa ljudska interakcija je nezamjenjiva. Djeca se deformiraju, ne samo fizički, sjedenjem na kauču s mobitelom umjesto igre s vršnjacima. 

Pandemijska kriza uvjetovala je da sve više zaposlenika svoj posao obavlja od kuće. Kako se zaposlenici psihološki nose s dugoročnom situacijom u kojoj se malo po malo briše granica između poslovnog i privatnog? 

– Gledano iz perspektive psihijatra mogu reći da su, s jedne strane, jasno zadane granice vrlo važne za sve nas, kao granice zadane od društva, poslodavca, a tako i u okviru obitelji, kako bismo imali i održali osjećaj reda i posloženosti, što je pogotovo važno u turbulentnim vremenima. S druge strane, važno je i potrebno imati osobnu fleksibilnost da možemo nekad kad zatreba i moći izaći iz uobičajenih okvira, te zauzimati različite uloge i pozicije ako to određene okolnosti od nas zatraže. Na taj način se postiže i određeni psihički rast, pod uvjetom da uspijevamo zadovoljiti te zahtjeve te da nas oni ne dovode do iscrpljenja ili sloma. Ono što sigurno možemo reći jest da se premještanjem poslovnog u privatno granice zamagljuju i teže je funkcionirati jer ta promjena od svih nas traži prilagodbu, što znači dodatne psihičke kapacitete. Nešto se uvijek dobije, kao npr. komoditet boravka u kući, smanjeno izlaganje zarazi, dostupnost obitelji, mogućnost osobne organizacije vremena. No nešto bitno se i gubi, kao jasna koncentracija na posao, podijeljenost oko prioriteta obaveza, što sigurno može uticati na produktivnost, te izbrisati osjećaj kad se odmaramo. 

Što nam je u kriznim vremenima najpotrebnije kako bismo održali psihičku ravnotežu?

– Ono što nam najviše treba u vremenu ‘krize’ koja traje je naći mir unutar svega što nas okupira bez obzira gdje radili. Naći vremena i uvjeta za unutarnji mir, opuštenost, za ‘pauzu od brige’, ma koliko kratka ili duga ona bila, te interes i način za susret s onima bitnima, s onima pokraj nas, koji daju smisao življenju. I pronaći u sebi ljudske solidarnosti i empatije za druge umjesto okretanja nasilju, teorijama zavjere i sebičnosti. Jer jedino što nas izvlači u situacijama krize, a što ovisi o nama samima, je pozitivan stav, altruizam i oslanjanje na druge, čak i ako je taj drugi psihijatar. U tom slučaju možemo iz krize izaći i jači.

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.