Tragom kontroverznog društvenog eksperimenta koji se već provodi u Njemačkoj, Skandinaviji i još nekim europskim zemljama, zapitali smo se kako bi takav eksperiment bio dočekan kod nas. Uzmimo hipotetski da država, u svrhu znanstvenog istraživanja, na dvogodišnje razdoblje ponudi volonterima 2500 kuna garantirane mjesečne potpore. Volonter se za to vrijeme može posvetiti svojim hobijima, može i zarađivati ‘sa strane’, samo se ne smije formalno zapošljavati dok prima potporu.
U tom kontekstu proveli smo malu anketu među Šibenčanima, želeći vidjeti kako bi naši građani primili ovakvu inicijativu.
– Nikad ne bih pristao na takvu ponudu jer želim zaraditi svoju plaću. Smatram da je rad najveća vrijednost – bio je kratak ali rezolutan Marko, 28-godišnji prometnik vlakova.
Sličnog je mišljenja bila i 40-godišnja Šibenčanka Danijela, iako joj se mogućnost da volonter prima potporu a za to vrijeme zarađuje u ‘fušu’ čini zanimljivom.
– Ipak, ne bih prihvatila ponuđenu potporu prije svega zato jer volim svoj posao, i stoga mi plaća nije na prvom mjestu. A da budem iskrena i ovog rada od kuće već mi je previše, a kamoli da dvije godine mirujem – rekla je Danijela, koja inače radi u turističkom odsjeku Nacionalnog parka Krka.
I sredovječni Šibenčan Boris, 56-godišnji inženjer, kojeg smo s nesvakidašnjim pitanjem iznenadili na Poljani, ovakvu ideju je prokomentirao na strogo tradicionalistički, da ne kažemo ‘konzervativan’ način.
– Ne bih pristao na državnu potporu jer smatram da čovjek mora svoj kruh zaraditi. A i mi kao društvo u cjelini možemo izaći iz ove krize i napredovati samo ako se svi ozbiljno prihvatimo posla. Osim toga, nije samo novac važan. Siguran posao, staž te zdravstveno i socijalno osiguranje nisu ništa manje važni, ako ne i važniji.
I kada smo već pomislili kako u ovom gradu nećemo naći niti jednog ‘volontera’ koji bi pristao na poduži godišnji odmor o državnom trošku, naiđosmo na 39-godišnjeg strojarskog tehničara Dragana kojeg je ova ideja ozbiljno zaintrigirala.
– Mogao bih pristati na dvogodišnju potporu, ali samo pod uvjetom da se ostavim cigareta. Jer 2500 kuna mjesečno bilo bi mi dovoljno samo za režije i hranu, ali nikako i za cigarete. A pošto se ne mogu odreći ‘marlboroa’, pristao bih na volontiranje samo za 3500 kuna. To je minimum. Ništa manje od toga. A kad se ‘starta’ s tom potporom? – bez dvoumljenja se zainteresirao Dragan.
Naravno, iz ovako ‘limitirane’ ad hoc ankete metodom slučajnog uzorka nemoguće je zaključiti koliko bi naši građani bili stvarno zainteresirani za sudjelovanje u ovakvom istraživanju, za koje se samo u Njemačkoj javilo 2 milijuna volontera. No, bez obzira na to kakav bi bio odaziv, ovakav istraživački projekt imao bi svoju vrijednost jer bi se njime moglo detektirati na koji način garantirani prihod utječe na pojedinu osobu psihološki i motivacijski. Tim više, što su brojna dosadašnja psihološka istraživanja pokazala da stres izazvan egzistencijalnom nesigurnošću određene tipove ljudi doslovno životno paralizira. Što samo potvrđuje da predatorska atmosfera u poslovnoj areni ne djeluje na sve ljude adrenalinski stimulativno. Mnogi ljudi više od stalnog nadmetanja s konkurencijom i borbe za prestiž vole nenametljivi ali kontinuirani i postojani rad u pozadini, u kojem mogu dati najbolje od sebe. A i takav rad ima svoju vrijednost iako ne mora na prvi pogled biti nužno uočljiv kao kompetitivan.
Ono što se nesumnjivo nameće kao osovina ovakvog istraživanja jest pitanje bi li se pojedinac, donekle socijalno osiguran i oslobođen egzistencijalne tjeskobe, više otvorio za nove kreativne i poslovne mogućnosti? Bi li pokazao više inicijative i inovativnosti na različitim planovima svoga života? Radi odgovora na ova, gotovo krucijalna pitanja suvremenog načina poslovanja možda bi i vrijedilo posegnuti za ovakvim eksperimentalnim načinom društvenog istraživanja.
