Brojni mlinovi na rijeci Krki tipološki pripadaju sustavu predindustrijskih postrojenja a dokaz su korištenja prirodnih vrijednosti za potrebe lokalnog stanovništva. Postojali su još u antičko doba, a u srednjem vijeku su imali izniman značaj i donosili velike prihode.
Mlinovi su otvorili široke mogućnosti upotrebe vodenih tokova na rijeci Krki, a nisu bili ograničeni na mljevenje žita već su pokretali i vodenice za valjanje sukna.
Gotovo svaka vodenica imala je koš i stupu – stroj za omekšavanje sukna izrađen isključivo od hrastovine koja jamči potrebnu tvrdoću materijala i trajnost stroja. U stupama se radila završna obrada domaćeg sukna i pokrivača, a često je bila smještena u sedrenoj pećini. Jaki mlaz vode udarao je u palce grede i pokretao dva snažna drvena bata koji su lupali po suknu i na taj ga način smekšavali. Sukno se na stupanje i valjanje donosilo iz šire okolice, a te su poslove obavljali mlinari.
Stupanje i valjanje napušteno je 1970-ih godina, a na području rijeke Krke sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća gotovo svaka obitelj izrađivala je sukno koje se dobivalo od ovčje vune. Tek istkano sukno imalo je grubu teksturu tkanja, bez dobrih termičkih i taktilnih svojstava te se donosilo u stupu i koš kako bi se omekšalo i postalo kompaktnije za izradu tekstilnih predmeta kao što su prekrivači, posteljina, vreće, torbe i odjeća. Deblje sukno za posteljinu se stupalo, a ono finije za izradu odjeće i biljaca – vunenih pokrivača se valjalo u košu pod mlazom rijeke. Obrada se provodila u stupama udaranjem drvenim batovima kroz valjanje i zbijanje sukna, a cijeli proces trajao je oko tridesetak sati.
U obnovljenim stupama na Skradinskom buku i Roškom slapu danas ponovno odzvanjaju ritmični udarci bata. Iako u 21. stoljeću stupa predstavlja tek dio očuvanog kulturnog identiteta, u tim zvucima koji odjekuju etno-selom na Skradinskom buku i u vodenicama na Roškom slapu uživaju milijuni posjetitelja iz cijeloga svijeta.
