Vodičanin Zoltan Kabok novinar je s bogatom karijerom koji je u pancirki izvještavao s najopasnijih svjetskih ratišta poput Iraka, Sirije i Ukrajine, intervjuirao predsjednike, premijere, ministre… Za sebe veli da mu je adrenalin u krvi i da je kao riba u vodi kad, primjerice, mora ilegalno prijeći granicu kroz minsko polje, ali isto tako priznaje da se prošlog tjedna sa sinom nije htio voziti u vlaku smrti.
Počeci Kabokove novinarske karijere sežu u osamdesete godine prošlog stoljeća kada se kao 18-godišnjak bavio nogometom, a nakon sportske karijere poželio baviti sportskim novinarstvom. Čuo je da Slobodna Dalmacija traži dopisnika iz Vodica i tako je sasvim slučajno sve krenulo.
– Sjećam se svojih početaka kod urednika Slobodne Dalmacije Omera Jurete, a bilo je tu šaroliko društvo novinara koji i danas rade. Jureta je udario temelje pisanog novinarstva u Šibeniku. On je bio sjajan lik i znao je kako s mladima raditi – prisjeća se Kabok koji nam je ispričao i kako je izgledao njegov prvi novinarski uradak. Kao zadaćnica iz šestog razreda.
Borba za goli (novinarski) život
No, upornim radom i stil se mijenjao, pa je tako malo po malo Kabok napredovao. Jednostavno, nije se dao. Išao je po ulici i po fori ‘snimam i skitam’ donosio pet-šest tekstova u Slobodnu Dalmaciju. Čak je jednu godinu bio i dopisnik Slobodne iz Beograda, kada je studirao i pravo, baš u Miloševićevo vrijeme.
– To je bilo vrijeme onih velikih mitinga i imao sam strašnih problema na fakultetu u Beogradu. Vratio sam se u Šibenik i počeo raditi na Radiju Šibenik. Tad je krenuo sumrak i mrak koji je dolazio ovamo. To je bilo vrijeme prvih balvana, situacije koja je mirisala na rat. Na to danas gledam emocionalno jer je teško ne poistovjetiti se s time. Riječ je o vremenu da su se svi oni koji su živjeli na ovim prostorima, doista borili za vlastiti život. Koliko to zvučalo patetično, ali je zaista tako – veli Kabok te dodaje da ne može drugačije nego ne gledati emotivno jer je svašta vidio.
Izrazito je ponosan na projekt Šime Strikomana, Televiziju Vodice koja je odigrala vrlo važnu ulogu u devedestim godinama. Svi su se učili televizijskom novinarstvu, osim Strikomana koji je bio akademski snimatelj.
– To je zapravo jedna sjajna priča. Ta građa bi trebala biti digitalizirana i morala bi se koristiti u muzejskom smislu – napominje Kabok.
Traumatična Bosna
Oluju je, priča nam, dočekao na najgorem dijelu bojišnice – na Banovini gdje je bilo jako krvavo, a zamalo je i upao u teritorij pobunjenih Srba. Nakon par tjedana je otišao u Knin gdje je HRT osnovao dopisništvo.
– Vratit ću se nazad u 1993. kada sam došao u Zagreb. Baš sam izvještavao iz Bosne. Bio sam zadnji novinar koji je izašao iz Jajca. Taj dio života mi je prilično traumatičan zbog puno stvari, među ostalim, zbog pojma rata u Hrvatskoj i, mogu slobodno reći, klaonice kakva je bila u Bosni. Nakon tih trauma, baš mi je dobro došao poziv iz Zagreba kad sam se odlučio otići doslovno s dva kufera. Preko tjedna sam radio unutarnju politiku, a preko vikenda sport – sjeća se vodički novinar.
Nakon Oluje bio je jedan od rijetkih akreditiranih novinara koji odlazi raditi u Ured predsjednika Franje Tuđmana koji je bio oformljen na principu Bijele kuće.
-U Uredu predsjednika ostajem do smrti Franje Tuđmana 1999. godine. Puno stvari znam što se dogodilo u državi i te stvari će sa mnom otići u grob. Mislim da su to trenuci bili kada je za puno stvari trebalo imati petlje da bi se donijele odluke. Što god tko mislio danas – napominje Kabok te dodaje da se u 10 sekundi trebala donijeti odluka koja je imala dalekosežne posljedice.
Kroz druženje do informacije
Prelazi u vanjsku politiku Hrvatskog radija koja mu je iznimno draga jer uvijek se može naći neka priča. Godine su mu, priča nam, trebale da uđe u srž vanjske politike jer ona zapravo funkcionira na kafanski način.
– Ako hoćete s nekim biti dobar, morate se s njime napiti barem tri puta. Ako hoćeš glumiti, ostat ćeš papak, no kad nekog Stevana ili Jozu zagrliš, popiješ i pojedeš s njime, dobit ćeš sve. Par puta kad su moji kolege pitali kontakte, ja bih im dao i doveo ih do premijera. Kako, pitali bi… Pa ja sam s nekima zatvarao kafane, odgovarao bih – kroz smijeh nam priča.
Ovisnik o ratu
U međuvremenu se oformio četvrti program televizije i krenuo je više s televizijskim novinarstvom. Dogodili su se veliki prosvjedi u Sarajevu kada se polako otvorila televizijska priča. U to vrijeme ponovno mu se probudila želja za ratnim novinarstvom pa je bio u Ukrajini, odnosno u Krimu i Donjecku, Siriji, Iraku…
– Meni je jedan moj prijatelj psiholog, kad sam se vratio iz Bosne, rekao da tko se jednom navuče na rat, on postaje ovisan o tome. Tako je i sa mnom. Adrenalin me vuče, ali zanimljivo je da sam sad s djecom išao u Gardaland i nisam se htio voziti na onim nekim spravama. Nije me strah rata. Ne znam zašto. Neki kažu da se na taj način možda liječi PTSP – veli novinar koji sebe opisuje kao osobu vrlo nemirnog duha.
Kaboku na javnoj televiziji povjeravaju najteže zadatke poput intervjua s premijerima, predsjednicom i ostalim važnim političkim osobama. Naime, urednica IMS-a je Šibenčanka Katarina Periša-Čakarun i ona je odlučila da ću raditi te intervjue.
– Inače, nisam pristalica agresivnog novinarstva jer mislim da tu novinar nije zbog sebe već da pokuša dati mogućnost čovjeku da kaže ono što javnost interesira. Današnje novinarstvo je, s druge strane, puno žestine, senzacionalizma… Mene su za jedan intervju portali razvalili. Ružno mi je to jer ja protiv kolege nikad ne bih nešto loše rekao. Nas je toliko malo, ali svi smo jedan drugom vukovi, a ne znam zašto je to tako – ispovjedio se Kabok koji smatra kako je nestalo uzajamnog poštovanja.
Lijevi i desni aktivizam razaraju Hrvatsku
U Hrvatskoj danas, smatra on, ne postoji ljevica i desnica, nego lijevi i desni aktivizam koji su jednako opasni. U tome leži ključ cijelog sukoba na hrvatskoj političkoj sceni.
– Za mene je takva situacija tragedija jer se ne daje mogućnost da netko nekog sasluša. I o meni su na portalima pisali neistine, samo zbog senzacionalizma. Sad sam se jednostavno naučio na neke stvari, ali u početku je bilo neugodno – govori Kabok kojemu je nejasno da danas novinar novinaru vadi utrobu.
Iskusni novinar se pita i kad ćemo u ovoj zemlji od šest vreća kukuruza izabrati onaj najveći iz bilo kakve vreće i od toga raditi kruh. Cijeli politički sustav je, napominje, zatrovan otrovnom retorikom koja je postala uobičajen način komunikacije, a ta devijantna slika društva se nastavlja. I u tome Kabok vidi veliki problem…
