Čovjek može bez hrane i tri tjedna, a bez pitke vode tek 3-4 dana. Možda i tjedan, ali dulje ne. Od ukupne goleme količine vode na planetu Zemlji samo je tri posto pitko, jer more se piti ne može. Zato je potraga za vodom bila osnovni uvjet preživljavanja, posebno kod starih moreplovaca.
U ono vrijeme dobre su bile i goleme kornjače s Galapagosa, koje su bile pravi spremnici vode, a njihove staze po otocima ponekad bi otkrivale i izvore pitke vode.
Na Kornatima nema kornjača, ali ima slatke vode. Za to su znali već i moreplovci u rimsko doba, a posebno stari Kurnatari, koji su živjeli od ribolova, maslinika i raznog bilja koje vodu crpi iz tla. Ali i od ovaca, kojima također treba slatka voda. Da na Kornatima ima takve vode rezultat je istraživanja što ga je prije 15-ak godina pokrenuo viši stručni savjetnik, biolog kopnenih sustava Nacionalnog parka Kornati Zlatko Ružanović, piše JUtarnji list
Morske jame
U potrazi za jamama Ružanović se koristio svim raspoloživim podacima pa i austrougarskim topografskim kartama, a ponajviše svjedočenjima starih Kurnatara. Nisu to bili neki precizni podaci pa je ponekad valjalo i po nekoliko dana tumarati kornatskim kršem da bi se nabasalo na takvu jamu.
Stručni naziv im je – anhijalne jame, od grčkog anhios – blizu mora. Neke su sasvim pod morem, nekima je more do polovice dubine, a neke su sasvim suhe. Od nađenih i istraženih 40-ak jama, dvadeset ih ima na površini slatku vodu, koja prelazi u boćatu, a na samom dnu je morska voda.
Istražujući jame Ružanović i ekipa naišli su na nešto na čemu bi im pozavidio i sam Darwin. U Vruljama su otkrili endemsku vrstu slatkovodnog rakušca. Nazvali su ga Niphargus pectencoronatae ili, u slobodnom prijevodu, kornatski češalj. Rakušci su inače vrsta rakova, poput minijaturnih škampa, veličine do 2 cm. Svaki od njih živi u stupnju saliniteta koji mu paše. Sve su to uglavnom endemske vrste, a taj kornatski češalj živi ovdje i nigdje više na kugli zemaljskoj.
Cijeli tekst pročitajte ovdje.
Foto: Ilustracija/arhiva
