Usječen u Sjevernodalmatinsku kršku zaravan, gotovo okomitih strana, kanjon rijeke Krke, pored ljepote prizora, osobit je na mnogo načina.
Najveći i najpoznatiji kanjon na svijetu jest onaj u Arizoni koji je milijunima godina dubila rijeka Colorado – Grand Canyon. Drugi po dubini u svijetu, a najdublji u Europi, kanjon je rijeke Tare u Crnoj Gori. Usječen u Sjevernodalmatinsku kršku zaravan, gotovo okomitih strana, kanjon rijeke Krke, pored ljepote prizora, osobit je na mnogo načina. Najmlađi je dio reljefa. Preostalo je još izdizanje sedrenih barijera, koje je cijelom području dalo jedinstven izgled, danas prepoznatljiv u cijelom svijetu.
Kada bismo geomorfološke čimbenike učinili jako jednostavnima i slikovitima, rekli bismo da je došlo do loma površinskog dijela Zemljine kore od Dinare do mora kojim je potekla površinska voda. Ipak, stvaranje kanjona rijeke Krke rezultat je složenijih procesa i tektonskih pokreta. Usijecanje korita rijeke Krke u zaravan bilo je monofazno, odnosno kanjon nije nastao postupno, već odjednom, što dokazuje izostanak riječnih terasa. Modifikator prvoga toka bio je inicijalni reljef, a sam tok bio je određen tektonskim pokretima i sastavom stijena. To se očitovalo u lomnim linijama i laganom izvijanju zemljišta koje je pogodovalo erozivnoj snazi rijeke. Krka je tada imala više vode i valjala veće stijene utirući tako sebi put do mora, koje je zbog niže razine bilo udaljenije nego danas. Upravo zato paleokanjon rijeke Krke možemo pratiti sve do južne obale otoka Zlarina u šibenskom arhipelagu. Sve se to zbivalo tijekom glacijala, oledbe ili hladnog razdoblja (gornjega pleistocena – Würma, prije 40 000 do 170 000 godina).
Nakon würmske oledbe na geološkoj vremenskoj ljestvici slijedi rani holocen, u kojemu dolazi, uslijed velikog otapanja leda, do izdizanja morske razine za 120 do 125 metara. To se pak zbilo prije otprilike 18 000 godina, kada je nastao estuarij rijeke Krke od Šibenika do Prukljanskog jezera. Daljnjim izdizanjem morske razine došlo je do prodora mora sve do Skradinskoga buka. Danas govorimo o estuariju rijeke Krke, koji počinje ispod slapišta Skradinskog buka na sjeveru i proteže se do tvrđave sv. Nikole na jugu, u dužini nešto većoj od 22 km. U njemu su se smjestili gradovi Skradin i Šibenik i pitoreskna mjesta poput Zatona i Rasline, u prirodnoj cjelini u kojoj je tijekom tisućljetne povijesti nastala kulturnopovijesna baština vrijedna poštovanja. Cijelo to vrijeme Krka je tekla površinom mora. Kako će se dalje mijenjati ta iskonska isprepletenost slatke i slane vode, pokazat će geološka budućnost Zemlje. Brojni znanstvenici misle da interglacijal još nije dosegnuo svoj maksimum te da se morska razina i dalje podiže, pojačana antropogenim utjecajem efekta staklenika. Svijest o tomu da, prvi put u eonima dugoj prošlosti Zemlje, i čovjek utječe na prirodne procese valja nam imati na umu dok plovimo od Šibenika do Skradinskoga buka. Jer voda ima sjećanje.
