San je mentalna aktivnost za vrijeme spavanja. Tijekom života prosječan pojedinac ima oko 100 tisuća snova, a većine ih se zapravo ne sjeća. No što kada snovi prijeđu ‘granicu normalnosti’, odnosno izazovu paranoju i paniku? Šibenčanka (33) čiji su podaci poznati redakciji, a mi ćemo je nazvati Mia, odlučila je s nama podijeliti svoja iskustva vezana uz paralizu sna.
Riječ je o zastrašujućoj pojavi čije je glavno obilježje paraliza cijelog tijela u polubudnom stanju. Laički rečeno, to je noćna mora proživljena na granici sna i jave. Osobe tijekom paralize sna imaju osjećaj kao da su potpuno budne i svjesne svoje okoline, ali se ne mogu pomaknuti. Leže u krevetu paralizirani, a nerijetko tijekom napada doživljavaju halucinacije.
Mia je paralizu sna prvi put doživjela kao dijete.
– Dogodilo mi se to u nekoliko navrata, ali nisam kasnije tome pridavala pozornost, jer sam mislila da je to normalna pojava, odnosno da svi imaju takve snove. Ja se osobno ne sjećam što se događalo u mojim snovima tijekom paralize sna, ali i dan-danas su mi žive slike osjećaja nemoći i panike – ispričala nam je Mia.
Zadnju paralizu sna doživjela je prije osam godina, u periodu intenzivnog stresa.
– Bila sam budna, vidjela sam sobu, osjetila strah i poželjela pobjeći od nečega, ali nisam mogla pomaknuti niti jedan dio svog tijela. Počela sam vrištati u snu kako bih dozvala nekoga da mi pomogne, ali u stvarnosti ispuštam samo nečujni zvuk, kao da otvarate usta vrišteći, a zvuk ne izlazi – prepričava dosta traumatično iskustvo koje je proživljavala.
Kako joj se paraliza sna događala od osnovne škole pa sve do prije nekoliko godina, postepeno je počela shvaćati kako da pomogne sama sebi.
– S obzirom da se to događa u polubudnom stanju, sama sebi bih, poučena prošlim iskustvom, rekla da će proći. I zbilja bi prošlo nakon par minuta. Prvo ne bih mogla pomicati prste, ruke ni noge, a onda postepeno dolazi do osjeta u udovima i kad bih se u konačnici ustala, shvatila bih da je to bio samo san. U tim snovima užasno bih se bojala nečega, nešto me plašilo, ali ne bih mogla pobjeći od toga. I tu bi nastala paranoja – kaže Mia.
Premda se većine događaja u snovima ne sjeća, jedan san joj se učestalo ponavljao.
– Prijatelji i ja stajali smo na jednom mjestu na kojem se nalazio ogroman križ visok 15 metara. U jednom trenutku on počne padati na mene i ja se od šoka ukipim i ne mogu pobjeći. To su trenutci u kojima se bojiš za svoj život, želiš nekoga upozoriti da ti pomogne da se pomakneš kako ne bi pao na tebe, vrištiš, ali nitko te ne čuje… – prisjeća se naša sugovornica.
Misleći da je riječ o noćnoj mori, nije pridavala preveliku pozornost toj pojavi. Sve dok jednog dana nije, istraživajući lucidne snove, došla do – paralize sna.
– Čitajući sam shvatila kako je najčešći okidač tome stres te da je to normalna pojava, ali ipak jako rijetka. Otprilike osam posto cijele populacije doživjelo je jednom paralizu sna – dodaje Mia.
Pokušali smo dobiti objašnjenje od šibenskih psihijatara na tu temu, no njihovi odgovori dali bi se svesti na zajednički nazivnik kako je riječ o glupostima.
Općenito govoreći o paralizi sna i spavanja, istraživanje J. Allana Cheynea pokazalo je da se to stanje obično javlja kada osoba pada u san ili izlazi iz njega, a može trajati od nekoliko minuta do nekoliko sati. Istraživanje je pokazalo da ljude koji su doživjeli paralizu sna obuzme strah, a neki od njih izjavili su da im je neobjašnjiva sila pokušavala ugušiti ili slomiti. Kako piše ‘Spiritual Research Foundation’, istraživanje o paralizi spavanja se nastavlja, ali do sada moderne znanosti nemaju jasno i razumljivo objašnjenje tog fenomena. Ipak, kao moguće objašnjenje različitih simptoma navodi se da osobe koje prolaze ozbiljan stres proživljavaju prošle strahove kroz paralizu spavanja, ali da su to i halucinacije slične sanjanju.
