Za vrijeme Rujanskog rata postojala je posebna jedinica policije pod kodnim imenom ‘Pero’, na čelu sa zapovjednikom Ivicom Ajdukovićem Jastrebom, a na znak ‘Pero’ odazivali su se: Drago Aras, Tomo Siničić Slavonac, Joso Verović, Hrvoje Brnić Boće, Branko Mrčela, Ivica Marić, Petar Radić, Željko Maloča i Zoran Berović. Upravo na Šibenskom mostu razgovarali smo s Ajdukovićem koji je iznio svoje viđenje obrane Šibenika od srpskog agresora.
– Priključio sam se u proljeće 1991. godine nakon što sam pobjegao iz one bivše vojske, dakle prije mene su tu već bili neki dečki to jest zapovjednici, a zapovjedništvo sam preuzeo u srpnju. jedinica se sastojala od 70 ljudi, a najveća prednost je bila što svi oni bili dragovoljci. Kad imaš dragovoljce puno je lakše raditi jer nema pitanja tko ide, veći je problem bio koga ostaviti pozadi. U mojoj postrojbi u kojoj sam bio zapovjednik sigurno nisam bio najhrabriji, nabrojat ću barem 30 ljudi koji su bili hrabriji od mene, a 17 njih je dobilo odličja za iznimnu hrabrost, dakle ja ne moram biti najhrabriji nego moram znati voditi te ljude – počinje Ajduković svoju priču.
Po riječima Jastreba dolazak na Šibenski most je taktički promašaj JNA jer su trebali imati puno veće i organiziranije snage kao i razrađen plan. Oni došli pod izlikom da idu deblokirati vojarne, a onda su stali jer su se bojali da je most miniran.
– Doduše bila je zapovijed da se most minira, što su oni preko radija i čuli, ali kasnilo se sa svime time te se nije uspjelo izvesti. Na plato je došao jedan naš inžejnerac s kamionom s 800 kilograma eksploziva, međutim zakasnio je, a u to su oni došli s tenkovima i pogodila taj kamion.Bila je to toliko strašna eksplozija da je i damper koji je bio pokraj stradao – prisjeća se Jatreb.
Ta postrojba proizlazi iz jednog kontinuiteta od prije pa smo tako mi pokrivali područje nekadašnje Općine Šibenik od Murtera do Primoštena, to jest Rogoznice, plus još Općine Drniš i Knin. Tada je to bila jednina naoružana jedinica kojoj su pripadali obični milicioneri koji su jednom mjesečno vježbali da budu specijalci sedam dana. tako je bilo do 5. kolovoza 1990. godine kada su prvi redarstvenici išli u Zagreb na školovanje, da bi u rujnu zbog sigurnosne situacije jedan dio njih bio vraćen.
– Sve do napada na Šibenik nije postojala kontinuirana prva crta nego smo imali otporne točke tako je bilo međuprostora gdje su Srbi ulazili nama i mi njima. Naša jedinica je preuzela prve sukobe jer smo jedini bili naoružana, a imali smo i dva transportera, zapravo najprije jedan koji zatvorenici obojali iz plave u maskirnu boju pa su agresori dosta dugo mislili da imamo dva. Mi smo bili nositelji borbenih djelovanja do osnivanja brigade, a mi smo pomagali kasnije u određenim akcijama. Jedan dio naše postrojbe je 14. rujna otišao osiguravati Žirje jer ZNG nije to htio kada je Baltić napravio to što je napravio. Tako da je naša jedinica bila raštrkana na sve strane, od skradinskog zaleđa, Vodica, okruženja vojarni -objašnjava Ajduković ulogu postrojbe.
Najteže mu je pala razmjena Marinka Karduma kad su za njegovo tijelo nudili jednog mrtvog poručnika i 11 vojnika. Trgovina mrtvacima nije častan posao kako kaže, a k tome još je išao na patologiju u Split na prepoznavanje Kardumovog leša poslije 22 dana. Tvrdi da ga je ubio Ivica Jelušić, zlotvor, izrod hrvatski.
– Da mene nije bilo tu i još ponekog živog ishod ‘Rujanskog rata’ bi bio isti, možda bi jedino način izvedbe bio drugačiji, ali ima mrtvih nezamjenjivih. Jedan od njih je poginuo tu stotinjak metara od nas, Marinko Kardum. Kad mogao mijenjati sve što sam stekao, za jednu kavu s Marinkom sada, učinio bih to. Naglasio bi da su Srbi došli tu kao na pazar, na Šibenski most, jer su mogli, nije nas bilo. Pokojni Marniko Kardum je tada bio na odmoru u Pirovcu nakon Velike Glave, a ja sam ga zadužio da pokuša spriječiti proboj tih tenkova te su u Gaćelezima naišli na njih. Međutim njih trojica, četvorica s dvije-tri zolje protiv sile od oko 50-60 vozila jedva su uspjeli izvući živu glavu – govori Ajduković o pokušaju zaustavljanja agresora prije dolaska na most.
Cijeli uspjeh ‘Rujanskog ratnog podviga’ se svodi na to da je u Šibeniku izvrsno bio riješen sustav zapovijedanja, od civilnog dijela, preko policije i vojske. Policija je i dalje radila svoj posao, život nije stao, lopova je bilo, ljudi su umirali i rađali se, pravili osobne dokumente, bilo je prometnih nesreća, ali život u gradu nije stao i to je najveći uspjeh. Svi odradili svoj dio posla, nije nedostajalo kruha, bolnica je radila savršeno, reći će Ajduković, ma bilo je i tičjeg mlika.
– S druge sam iznimno ponosan jer Šibenik iz tog sukoba izašao čist i bez repova, nije bilo provaljivanja u srpske stanove, nije bilo iživljavanja nad bilo kime samo zato što je Srbin i tome slično upravo zato što su svi odradili svoj dio posla. Naši građani su bili savršeni, ostali su i nisu bježali, a meni kao branitelju to je bio strašan motiv jer ti onda ne braniš samo sebe i ako odeš ostavio si svoje najmilije na milost i nemilost agresoru. Imali smo i dojave nekih ljudi među neprijateljskim redovima koji su nam dojavljivali kad bi neki avion poletio iz Zadra ili Udbine prema Šibeniku pa bi mogli pripremiti vojne snaga na djelovanje i civile da se sklone. I Iz tih razloga smo imali minimalne žrtve. Nije tu stvar ni Ademija, ni Vukošića, ni mene, bez nas bi utakmica završila isto tako, ali opet kažem bez Marinka Karduma ili recimo Bože Markovića, ne znam baš. Kad bi nekom mladom čovjeku objašnjavao kako junak gine onda bi mu ispričao kako je Kardum poginuo – jurišajući na tenk, goloruk – zaključuje Ivica Ajduković Jastreb te dodaje da ima jedan mit o tome da je čitavi hrvatski narod želio državu, ali to nije istina. Potrebna je kritična masa od nekih 25 posto stanovništva da bi se išlo u stvaranje države s tim da pet posto uzme oružje,a 20 posto je srcem i dušom za to.
