Prije malo više od tri godine dijagnosticiran mi je rak dojke. Nisam pitala statistiku preživljavanja jer me je bilo strah, ali nije izgledalo bajno. Nakon dijagnoze, otišla sam kod psihijatra koji mi je objasnio jednostavno da sam imala lošu sreću i prepisao antidepresive, tablete za smirenje i tablete za spavanje. A onda mi je prijateljica rekla da poslušam Anu Bučević… Napisala je to na svom Facebooku šibenska glumica Danira Gović nakon što je ovih dana pokrenuta, prema njezinim riječima, hajka na poznatu motivacijsku govornicu koju je Ministarstvo zdravlja prijavilo za nadriliječništvo…
– Moja draga prijateljica me je tih dana držala za ruku i tješila i nije se bojala sivila koje se nadvilo nad moj život. Bila sam izrazito skeptična i cinična. Bio je to video u kojem Ana objašnjava kako se nosila s teškom prognozom koju joj je dao doktor. Bila je trudna, njenom suprugu su dali par mjeseci života, a njoj je rečeno: ‘Gospođo, vaše vrijeme je isteklo’. Njen suprug je i dan danas živ, a Anin moto je bio: ‘Vjerujem vašoj dijagnozi, ali ne i vašoj prognozi’ – prisjeća se šibenska glumica.
Preko videa Ane Bučević naučila je, ističe, uzeti odgovornost za svoje misli i za život, prestala je biti žrtva drugih ljudi, sustava, životnih situacija… Počela je paziti na svoje unutarnje stanje i raditi na njemu meditacijom, samoosvještenjem, reflekcijom, održavanjem redovite mentalne higijene.
– To me navelo da se upoznam s radom Eckharta Tollea, Katie Byron, Gabor Mate, Anite Moorjani, Wim Hofa i mnogih drugih. Postepeno se smanjila buka u glavi i otvorio se neki novi prostor za mir, sreću, ljubav, počela sam primjećivati svijet oko sebe bez mentalne note, onakav kakav je. I ono najvažnije, počela sam otpuštati kontrolu i dozvoljavati životu da se događa. U tom procesu nestali su i strahovi, a probudila se empatija i ljubav. Skinula sam se sa svih tableta jer mi više nisu potrebne – kaže Danira te dodaje da voli sebe i svoj život i da svoje iskustvo ne bi mijenjala ni za što.
Vortex, vibriranje, zakon privlačenja…?
I u privatnom razgovoru nam je rekla kako je Ana Bučević osoba koja zbilja nikome ne radi nikakvo zlo, nego je tu za sve one koji žele pomoć. Ljude uči da sve sam kreiraš i da tvoje misli kreiraju tvoju stvarnost.
– Ana ti daje alate da vjeruješ u ozdravljenje. Ana Bučević ne radi protiv doktora i medicine nego u suradnji. I zato je tužno da ti ljudi to ne shvaćaju nego je napadaju – piše Gović.
Mnogo je Šibenčanki i Šibenčana koji prate Anu Bučević i žive prema njezinim postulatima vortexa, vibriranja, zakona privlačenja, tapkanja za novac i slično. S mnogima smo i razgovarali, ali nisu htjeli javno progovarati o svojim iskustvima. Čak ni dobar dio ljudi od struke, dakle psiholozi, psihijatri i psihoterapeuti nisu baš bili spremni govoriti o fenomenu samopomoći koji je na ‘Zapadu’ aktualan posljednjih dvadesetak godina, a odnedavno se kroz lik i djelo Ane Bučević pojavio i u Hrvatskoj.
Rad Ane Bučević nije znanstveno utemeljen
Ipak, psihologinja i akreditirana kognitivno-bihevioralna terapeutkinja Sandra Šupe, napominje da je i ono malo iz učenja Ane Bučević, što je posljednjih dana vidjela po medijima, bilo sasvim dovoljno da shvati kako se njezin rad ne bazira na stručnim i znanstveno utemeljenim spoznajama u kompleksnom području mentalnog zdravlja.
– Nadam se da Bučević prate površni konzumenti ‘self-help’ sadržaja kojima je to uglavnom zabava i razbibriga, s pokojim zrncem mudrosti prepisanim s nekih internetskih stranica ili knjižica. Ono što sigurno znam je da je takav pristup rizičan za osjetljivu populaciju ljudi koji imaju psihičke smetnje i probleme. Slati poruku ljudima da su sami odgovorni za svoje stanje i probleme je izrazito opasno, štetno i netočno. I samo netko tko ne zna ništa o psihologiji, psihijatriji i psihoterapiji bi mogao tako nešto izjaviti, a ljudima koji pate stvoriti dodatnu krivnju i osjećaj nemoći i neadekvatnosti – napominje psihologinja Šupe.
Nadalje, nju zabrinjava činjenica da toliko velik broj ljudi ima potrebu za psihološkom pomoći i da je nekritički traže na neprovjerenim mjestima kod samoprozvanih stručnjaka. Oduvijek su ljudi bili skloni iscjeliteljima i vjerovali u neobjašnjivo, ali u današnje vrijeme nada se boljoj informiranosti i kritičnosti prilikom traženja pomoći.
Vortex ili placebo?
S druge strane, Nina Živković, socijalna radnica i licencirana gestalt psihoterapeutkinja, smatra kako učenje Ane Bučević zdravoj strukturi ne može biti opasno. Svakodnevno smo izloženi gomili informacija i možemo odabirati što ćemo čitati, konzumirati i kako se ponašati te odabrati što je za nas.
– Međutim, ako je riječ o osobama koje su bolesne, pritom mislim na psihijatrijske bolesnike ili osobe koje zahtijevaju neki drugi oblik stručne pomoći, njezini savjeti nisu u skladu s pravilima struke i to može postati opasno. Ovo se posebno odnosi na navodne izjave da pacijentima nisu potrebni medikamenti – napominje Živković.
Iako pozitivna psihologija, veli, ima svojih dobrih strana, ta psihoterapeutkinja ju smatra vrlo plitkom. Promjene se ne mogu postići negirajući probleme, ‘vibrirajući’ pozitivno i izbjegavajući teške emocije. Sve što se događa u ljudskom životu ima smisla pa tako i zahtjevne situacije u životu; tuga, ljutnja, čak i očaj.
– Svojim mislima i uvjerenjima kreiramo svoj život, ali misli koje nam se iznova rađaju i uvjerenja koja imamo duboko su usađena u nas. Ona su produkt niza međuljudskih odnosa, načina na koji smo odgajani, događaja u našem životu i svijesti o sebi, stoga se ne mogu promijeniti preko noći i uz pomoć YouTube kanala – napominje Živković koja isto tako dodaje da sigurno postoje ljudi kojima su videa Ane Bučević pomogla, slično kao i placebo učinak.
Instant metode samopomoći
O učenjima Ane Bučević, odnosno o njezinim videouratcima i knjigama, psihijatrica Ivana Ćevid, voditeljica Odjela psihijatrije šibenske bolnice, čula je od svojih pacijenata, što je shvaćala prvenstveno na razini površnih metoda samopomoći.
– Savjet bliske osobe je dobrodošao u teškim trenucima, ali kad je riječ o ozbiljnijim problemima, tada je važno uključiti u dijagnostiku i terapiju stručne osobe, odnosno psihijatre i psihologe, koji će ponuditi i svoje znanje i profesionalne vještine kako bi osobi koja na bilo koji način psihički pati pomogli u olakšavanju patnje i pronalaženju načina kako kriznu situaciju prevladati – naglašava dr. Ćevid. U teškim situacijama, površni pristup, ma kako on kratkoročno bio prihvatljiv za pacijenta, može značiti odgađanje traženja adekvatne pomoći, a isto tako i usmjeravanje u krivom smjeru.
Suvremeno društvo je, ističe, sklono brzim i ‘učinkovitim’ rješenjima koja ‘štede vrijeme i novac’. Ako smo sposobni dovesti se u stanje povećane produktivnosti, površne ‘simpatičnosti’ okolini te povećanog konzumerizma, tada smo društvu još prihvatljiviji.
– Kao psihodinamski orijentiranom psihijatru – psihoterapeutu, nije mi prihvatljiv sustav vrijednosti u kojem se pojam sreće, osobnog ispunjenja i pronalaska smisla života ostvaruje isključivo kroz pojmove bogatstva, slave i moći, to jest društvenog uspjeha i izostanka bilo kakve patnje pa mi u tom smislu nisu simpatične niti instant metode za postizanje takvog ‘blagostanja’. Mislim da se time udaljavamo od svoje biti i vlastitu vrijednost mjerimo kroz to kako nas vide drugi i koliko nam se dive ili nam zavide – kaže psihijatrica.
Emocionalnu zrelost i psihičko zdravlje doživljava kroz kapacitet za razvijanje osobnih odnosa i sustava vrijednosti koji omogućuje produktivan život na dobrobit sebe i drugih, ali i kroz kapacitet za podnošenje stanja neugode i patnje u trenucima kad neke naše potrebe nisu zadovoljene. U tom smislu metode samopomoći koje bi bile usmjerene na postizanje instant zadovoljstva i lažni doživljaj sreće kao ‘uvjet bez kojeg se ne može’ u našem životu smatra vrlo površnima i uvjetno opasnima jer nas udaljavaju od mogućnosti stvarnog osobnog razvoja.
– S druge strane, ne mogu zanijekati da i razne metode i ideje takozvane ‘popularne psihologije’, osobito nekim osobama, koje nemaju kapaciteta ili psiholoških alata za podnošenje frustracija, mogu biti izvjesna pomoć, ali ona je površna, pa time i kratkoročna – tvrdi psihijatrica iz šibenske bolnice.
Depresija je ozbiljna bolest
Inače, medicinska definicija depresije jest da je to psihičko stanje obilježeno gubitkom raspoloženja, volje i motivacije te nemogućnošću postizanja zadovoljstva, promjenom apetita i sna. Ako je teška, može biti praćena zapuštanjem vanjskog izgleda te doživljajem opće propasti, nerealne krivnje, pa čak i suicidalnim idejama. To je jedna od vrlo ozbiljnih duševnih bolesti, koja zahtijeva i ozbiljno, u pravilu medikamentozno liječenje.
Depresivnost, s druge strane, kao blaži pad raspoloženja, volje i motivacije, te anksioznost, kao stanje napetosti, pretjerane zabrinutosti, slobodno lebdećeg neodređenog straha i strepnje, može se razviti kao dio neurotskih reakcija na stres, odnosno realitetne probleme, a može biti uklopljeno u strukturu osobnosti kao njezin sastavni dio. Takvi simptomi se, osim psihofarmacima, mogu liječiti i različitim psihoterapijskim metodama.
Doktorica Ćevid napominje kako izbor najučinkovitijeg liječenja ovisi o tome govorimo li o depresiji kao ozbiljnoj bolesti ili nekim prolaznim emocionalnim stanjima i reakcijama obilježenim trenutnim osjećajem tuge ili strepnje, koje valja jasno razlučiti prije odluke o liječenju.
– U tom smislu želim podsjetiti kako se i mi liječnici u svom radu uvijek moramo voditi temeljnim postulatom, koji se pripisuje još Hipokratu: ‘Primum non nocere’, u slobodnom prijevodu ‘Prvo ne škoditi’ – poručila je psihijatrica te zaključila kako bi najbolje bilo da se svatko bavi, posebice javnim, poslom, za koji ima poznate kvalifikacije, kompetencije i licence.
