Teror bludnosti u ove ljetne dane dostiže svoj vrhunac. Gotovo da nema javnog prostora u kojem bludnost nije prisutna: izlozi trgovina, plakati, reklamni panoi, televizija, internet, ulične parade, glazba, oblačenje, govori i ponašanje ljudi na javnim prostorima, napose plažama… I ne radi se tu više samo o nekakvo uobičajenoj bludnosti, nego je sve više otvorene izopačenosti i razvrata koji se nameću kao najnormalniji. Ne vidi se tomu kraj. I ne možeš se sakriti. Bludnost se hoće ugurati čak i u crkvene prostore i obrede. Posebno je prilikom vjenčanja i razgledavanja sakralnih objekata od kulturnog značenja sve više krajnje neukusno (raz)odjevenih koji u tome ne vide nikakvu poteškoću. Gubitak stida više i ne primjećujemo. Postali smo (ne)kultura bluda. Stidimo se još jedino samoga stida.
Što nam se to događa? Sveto pismo, čini se, jedino nam daje uvid u početak i kraj te pojave. Ono pojam bludnosti ne svodi samo na grijehe na području spolnosti, tj. na nepridržavanje određenih pravila ponašanja, nego njome naziva svaki oblik nevjere i odbacivanja one istine i onih moralnih zakona koji čovjeka duhovno uzdižu, odnosno po kojima nam Bog nudi život dostojan čovjeka. Jednom riječju: bludnost je svako odbacivanje Saveza s Bogom, čiju srž čine Deset Božjih zapovijedi.
SIMBOL LJUDSKE OHOLOSTI
Slikovit je primjer Babilon. On je bio simbol ljudske oholosti, uznositosti, bahatosti… Vremenom je postao i mjesto spolne izopačenosti svih vrsta, poput Sodome i Gomore. Njegov pad dogodio se u jednoj raspojasanoj noći razvrata i pijanstva u kojoj su ga zaskočili Perzijanci. Od Babilona su na kraju ostale ruševine u kojima su se nastanile divlje mačke i hijene, opet slično Sodomi i Gomori (Izaija). Knjiga Otkrivenja, koja u Babilonu vidi simbol svake ljudske uznositosti, naziva ga bludnicom i pretkazuje njegov pad. Povijest nam otkriva slične procese i u drugim povijesnim kulturama koje su se, nakon velikog uzdignuća, strovalile u vlastitoj bludnosti (Egipat, Rim…). Sv. Ivan Pavao II. je govorio da svako zlo ima svoje vrijeme a dobro vječnost.
Oholost nastaje u čovjekovom umu. Čovjek je umno biće. Bog ga je obdario da se umom spoznaje i zagospodari kako nad ostalim stvorenjima tako i nad samim sobom, nad svojim tijelom. Um ga treba povezivati s njegovim Stvoriteljem. Čovjek umom moli, umom spoznaje sebe, svoje porijeklo, svoju stvorenost na Božju sliku. Umom rasuđuje što je dobro i zlo te nalaže svojoj volji da se prema razumnim prosudbama opredjeljuje za dobro i istinu. Oholost je pogubna samodopadnost i samodostatnost u kojoj čovjek, htijući biti ‘božanski’ slobodan, ne želi se nikome podlagati, nikoga se bojati, nikakvu istinu tražiti i nikome odgovarati za svoje odluke. Postaje sam sebi cilj i svrha. Ne traži svoj izvor i osmišljenje svog života izvan sebe. Štoviše, sve koji ga na bilo koji način žele upozoriti, opomenuti na pogubnost oholosti, on nastoji ukloniti. Đavolski shvaćena sloboda preuzela je primat i podložila sebi razum.
ČOVJEKOVA BOGOSLIČNOST
Oholost tako gubi iz vida sam temelj ljudskog postojanja, ono što se razumom shvaća i slobodnom voljom prihvaća: čovjek je duhovno biće, stvoreno po uzoru na samoga Boga. Autentična kršćanska duhovnost je afirmacija čovjekove bogosličnosti. Zadatak razuma je da je prepozna i upravlja slobodnom voljom kako bi se ona u čovjekovom životu očitovala i oblikovala ga. Oholost to odbacuje i okreće se sebi, svojoj tjelesnosti. Zato oholost završava u bludnosti. Bludnost je divinizacija tjelesnosti zbog atrofije duha, zbog nestanka duhovnosti. Tjelesnost je postala sama sebi svrha. U njoj se traži blaženstvo. Oholost se kad-tad potpuno uhvati u lance bludnosti i svake druge putene raspojasanosti (alkohol, opijati, prežderavanje, najrazličitiji oblici seksualnih perverzija…). Uznositost nas obezduhovljuje i baca u blud, a blud nas dokrajčuje – fizički i psihički. Bludnost je zato smrtna presuda oholosti.
Kako izići iz bludnosti? Treba se oprijeti oholosti. Treba težiti poniznosti. Poniznost nas trijezni od zloduha oholosti i bludnosti.