Duhovnost je u danas u shvaćanju ljudi relativizirana kao nikad prije. Gotovo da ne postoje općeprihvaćena polazišta i odrednice na kojima bi se temeljio govor o njoj. Čovjek je sveden na jednodimenzionalnost, na zemaljsko postojanje, čime je silno osiromašen, te se kvaliteta življenja u pravilu mjeri materijalnim blagostanjem, zdravljem i društvenim uspjehom. Svaki pokušaj izlaska iz te dimenzije suočava se sa silnim otporom na način da se relativizira, obezvrijeđuje ili jednostavno ignorira. Tim je više govor o duhovnosti danas nužan. Čovjek je osoba i njegovu osobnost bitno obilježava duh, odnosno duhovnost. Zato ne može imati osmišljen i sretan život ukoliko ga svede na tjelesnost. Duh je onaj koji tjelesnosti daje životnost te je oblikuje.
Sv. pismo nas uči da je Duh (Božji) izvor života. Prije njegova zahvata sve je u kaosu i tami. On uvodi red i smislenost u svijet. Čovjek, napravljen od praha zemaljskog, postaje ‘živa duša’ onog trenutka kada Bog u njega udahnjuje svoj dah. Od Božjeg daha čovjek živi. I to nije samo jednokratan čin koji stoji na početku stvaranja prvog čovjeka nego trajan proces koji se trajno događa sa svakim ljudskim biće. Čovjek ne posjeduje život sam po sebi. Njemu kao tjelesnom biću trajno je potreban duh koji će ga oživljavati i oblikovati. Onog trenutka kada ostane bez duha, postaje prazan, bezdušan. I u tome se sastoji naš temeljni životni odabir: živjeti po tijelu ili po duhu.
ISTINSKI ŽIVOT
Po sv. Pavlu svi stilovi življenja mogu se svesti na to dvoje: život po tijelu i život po duhu. Djela tijela su po njemu: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja… Kako vidimo, popuštanje tijelu izopačuje sve ljudske odnose: prema sebi, prema Bogu i prema drugome. Bog je tu, ako ga uopće ima, tek usputan, kao ukras, kao nekakav osigurač prividne duhovnosti. On nema bitnog utjecaja na sam život. Život po tijelu ne može čovjeka dovesti do života u pravoj slobodi i ljudskom dostojanstvu. Bez duha nema kulture niti napretka. To pokazuje ljudska povijest. Iza rušenja kulture uvijek je stajao nedostatak duha, bezboštvo ili krivo shvaćeno boštvo i čovještvo.
Istinski život je moguć samo živeći po duhu. Plodovi duha su: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost, piše sv. Pavao. Duh očovječuje čovjeka. Što je čovjek produhovljeniji time je više čovjek: osmišljeniji, pravedniji i kulturniji. Duh nas otvara prema bezgraničnosti, prema samom Bogu i životu u zajedništvu s njime. Kada živi po duhu, čovjek prepoznaje samoga sebe i drugog pored sebe u svjetlu Božje ljubavi. Samo tada se ispravno vidi i samo tada istinski izgrađuje svoj život, zajednicu i svijet u kojima živi.
UPOZNATI ISTINU
Živeći po duhu čovjek u konačnici otkriva da iza njegova životnog duha stoji sam Duh Božji. Uviđa da s Duhom Božjim sve živi i da bez njega sve umire. Temeljem Isusova obećanja apostolima mi vjerujemo da Duh Božji i danas upravlja našom poviješću. On nas drži na životu i usmjerava prema punini života u kraljevstvu Božjem. Isus je zajamčio svoga Duha svima koji ostanu u njemu, koji su s njime otajstveno povezani u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Po djelovanju Duha mi upoznajemo Isusa, upoznajemo Istinu, postajemo dionici njegova Mističnog Tijela – Crkve, suobličujemo se njegovoj slici, postajemo mudri i jaki, sposobni oduprijeti se svakoj protivštini i zabludi, pa i samoj smrti.
Da bi se ispunio Duhom Božjim, čovjek se mora isprazniti od ‘duha tijela’. To je srž mudrosti življenja. To je temeljna borba iz koje izrastaju sve ljudske napetosti, patnje, dvojbe, strahovi, tjeskobe… Ali to je jedini put koji nas vodi do otkrića istinskog života, života koji nadilazi sve ljudske granice i otvara nas punini božanskog života, vječnosti.
