Da živimo u potrošačkoj kulturi u kojoj sve ima svoju cijenu i svime se trguje, nije ništa nova. Međutim, da je ona kao nikad do sad poprimila sasvim očita religiozna obilježja, da su trgovački centri sa svojim trgovinama, kafićima, igraonicama, kockarnicama, kinima…, postali kultna mjesta, pravi moderni hramovi u kojima se ljudi potrošači poput pravih vjernika okupljaju, često i onda kada im kupovina nije stvarno potrebna, to je već vrlo znakovito. Odlazak u trgovački centar se pretvorio u pravi obred koji ima u sebi privid duhovnog, otkupljujućeg, a trgovci uz pomoć reklama poput kakvih svećenika koji pomažu da obred kupnje ispuni sva naša očekivanja. Upada u oči da je upravo nedjeljno jutro vrijeme kada su trgovine i kafići gotovo najposjećeniji, a da će ti isti ‘vjernici potrošači’, kada ih se o tome pita, vrlo maštovito tumačiti kako im svećenici i odlasci u crkvu na misu nisu potrebni, jer oni sami i bez toga mogu valjano živjeti svoju vjeru. Koliko god se sve ovo činilo specifičnim obilježjem suvremenog društva, ipak trgovina kao surogat-religija koja potiskuje ispravno štovanje Boga nije ‘ništa nova pod suncem’.
PROROČKA GESTA
Ove nedjelje (3. korizmena) čitali smo u misama vrlo neobičan tekst iz evanđelja o Isusovom istjerivanju trgovaca iz Hrama (Iv 3,13-25). Sućutni i blagi Isus, navjestitelj bezgraničnog Božjeg milosrđa, prorok ljubavi, opraštanja i pomirenja, u ovom prizoru najednom postaje neobično nasilan, uzima bič u ruke, tjera trgovce iz Hrama, prevrće im stolove, rasipa novac… Kako to razumjeti? Tim više što je trgovanje oko Hrama bilo u ono vrijeme vrlo opravdano. Naime, na taj način se omogućavalo hodočasnicima da kod samog Hrama nabave životinje za žrtvu, što je bio cilj hodočašća, i promijene poganski novac (novac s likovima rimskih careva kojima se pridavala božanska čast imao je obilježje idolopoklonstva za pravovjerne Židove) u onaj dostojan svetog mjesta.
Tumači Sv. pisma nazivaju ovaj Isusov postupak proročkom gestom. To će reći da mu nije bio glavni cilj obračunati se s konkretnim ljudima i napraviti reda u hramskom prostoru nego odaslati poruku o pravoj svrsi Hrama i o ispravnom odnosu čovjeka prema Bogu. Ključ razumijevanja je u riječima koje on pri tome izgovara trgovcima: ‘Ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!’ Čini se da iskrivljena vjera zna biti teža nevjera od izričite nevjere.
Hram je trebao biti mjesto privilegiranog susreta čovjeka s Bogom. U Hramu je čovjek vjernik trebao susresti i doživjeti Boga kao svoga Oca, kao onoga koji ga nada sve ljubi. Taj obredni susret trebao se odvijati u ozračju starozavjetnog savezništva između Izraelskog naroda i Jahve – u duhu vjernosti i povjerenja. Žrtvovanje životinja imalo je svrhu da simbolično izrazi zahvalnost Bogu za njegovu ljubav i brigu. Međutim, hramski su se obredi olako pretvarali u praznu ceremoniju, na puko izvršavanje zakona i propisa. Svećenici, koji su trebali biti sluge istinskog bogoštovlja i posrednici susreta čovjeka i Boga, pretvorili su se u stalež samodostatnih ljudi koji su dobro živjeli od eksploatacije Hrama i hramskog prostora, a s njima, čini se, i mnogi drugi oko hrama – vjerojatno uz njihov ‘blagoslov’, odnosno proviziju.
Isus oskvrnuće Hrama, odnosno izobličenje pravog štovanja Boga kao Oca, vidi kao trgovanje s Bogom. U trgovačkom odnosu vlada sebičnost i pohlepa. Tu nema povjerenja, nema iskrenosti. Svatko gleda samo svoj interes. Nema najčešće ni poštenja. Svaka strana nastoji onu drugu iskoristiti, pa i prevariti. U naravi je trgovca da sve gleda kao trgovinu. On i s ljubav svodi na trgovinu. Čist račun, duga ljubav!?
S Bogom ulazimo u trgovački odnos uvijek kada pomislimo da on treba nas, da njemu trebaju naše žrtve i da ga zbog toga možemo (ili moramo) kupovati i podmićivati po principu ‘ja tebi – ti meni’. Mnogi tako crkvu doživljavaju u trgovačkom duhu, pa će u njoj obaviti (!) što je potrebno u pojedinim prilikama (krštenje, pričest, krizma, vjenčanje, sprovod, mise za pokojne…), kao što se obavlja trgovina. Neki će pri tome i varati samo da što jeftinije prođu. Tu nema povjerenja. I zato je to silno ponižavanje Boga koji nas, kako nas uči Sv. pismo, ljubi više nego mati može voljeti svoje čedo na grudima (v. Iz 49,15). Bog od nas ništa ne traži radi sebe, upravo kao što otac od svoga djeteta ništa ne traži radi sebe nego isključivo radi dobra djeteta. Njemu naše žrtve (molitve, postovi, obredi, milodari…) nisu potrebne nego su potrebne nama radi našeg spasenja i posvećenja. Po našim hvalospjevima Bog ne biva veći nego mi stječemo milost spasenja, kaže jedna korizmena molitva. Samo onda kada Bogu damo u svom životu ono mjesto koje mu pripada, kada ga priznamo svojim Ocem koji nas beskrajno ljubi, onda možemo sebe i svoje čovještvo pravo spoznati i živjeti.
OBJAVITELJ NOVOG ODNOSA
Isus Krist je objavitelj novog odnosa Boga prema čovjeku i čovjeka prema Bogu – novog susreta i novog bogoštovlja. To više neće biti nužno neko posebno mjesto, niti poseban obred, nego klanjanje u duhu i istini. Takvo klanjanje Ocu upravo nam on omogućuje i posreduje. Njegova smrt na križu i uskrsnuće temelj su njegova autoriteta i jamstvo njegove ljubavi. Isus, njegova osoba, intimni odnos s njime koji se po sakramentima uspostavlja, napose po sakramentu euharistije – jedini je hram u kojem možemo spoznati pravu Božju ljubav prema čovjeku. U tom smislu kada bilo koji svoj pobožni čin ne doživljavamo kao prisni odnos s Isusom koji nas povezuje s Ocem, kada ga ne činimo iz duboke zahvalnosti i ne doživljavamo da nas on istinski oslobađa, uzdiže i posvećuje – to je pokazatelj da smo negdje zabludili i s Bogom počeli trgovati. Valja se odlučno s time obračunati!
