Za boravka u Svetoj Zemlji (tako mi kršćani nazivamo Isusovu zemaljsku domovinu Izrael, odnosno ona mjesta i krajeve gdje se on za svoga zemaljskog života kretao) imao sam prilike izbliza vidjeti zanimljiv hidrološki sustav koji čine rijeka Jordan, Genezaretsko jezero i Mrtvo more. Rijeka Jordan je duga 251 kilometar. Nastaje u podnožju brda Hermona (današnja Sirija) spajanjem nekoliko drugih potoka i rijeka s područja Libanona i Sirije. Ulijeva se najprije u Genezaretsko jezero (Galilejci ga vole nazivati Galilejsko more), iz njega istječe dalje i ulijeva se u Mrtvo more. Jedna je od važnijih rijeka Bliskog istoga ne samo zbog toga što se u judeokršćanskoj tradiciji smatra svetom rijekom (spominje se 175 puta u Starom zavjetu i 15 puta u Novom zavjetu), nego i zbog toga što je područje kojim ona prolazi pustinjski kraj. Samo zahvaljujući njezinim vodama uz njezine obale buja vegetacija i omogućuje ljudima uredan i postojan život.
ISTINA O ŽIVOTU
Usporedba između Genezaretskog jezera i Mrtvog mora je ono što želim istaknuti. Vrlo je poučna. Genezaretsko jezero je puno života. Bogato je ribom, okoliš buja plodnim poljima i vrtovima, a ljudi su na njegovim obalama sagradili mnoge gradove i sela. U tim mjestima Isus je proveo najveći dio svog javnog života. Podsjećam: Genezaretsko jezero prima vodu iz rijeke Jordan, ali je pušta dalje da teče. Mrtvo more također prima vodu, ali je zadržava za sebe. Ona iz njega više ne istječe. Za razliku od Genezaretskog jezera Mrtvo more je doslovno mrtvo. Zbog izrazito velikog saliniteta, koji seže do 33% (usporedbe radi, salinitet našeg mora je do 3%), u sebi nema nikakvog biljnog niti životinjskog svijeta, osim ponekih mikroorganizama. Jednako je okolni krajolik surova i besplodna pustinja bez ljudskih naselja. Pomalo je jezovito vidjeti to u stvarnosti onomu koji je naviknut u vodi i uz vodu gledati bujan biljni i životinjski svijet.
Ovi dojmljivi prizori s Genezaretskog jezera i Mrtvog mora zorno pokazuju paradoksalnu logiku života: bogat si onda kada daješ a mrtav kada samo primaš i ne daješ.
Ovih dana smo proslavili blagdan Prikazanja Gospodnjeg u Hramu ili Svijećnicu. U središtu blagdana je topao biblijski prizor u kojem Marija i Josip u Hramu svoje dijete Isusa prikazuju Bogu. Činili su to prema pobožnom židovskom običaju. Tim činom priznaju duboku istinu o svakom životu. Život je dar koji smo dobili od Boga. On u našem življenju može postati poput rijeke i jezera punih života, a može se pretvoriti u mrtvo more koje prima, ali, jer ne daje, ostaje mrtvo. Sve ovisi o tome je li čovjek prima i daje život, ili ga sebično živi samo za sebe. Život ćemo istinski posjedovati samo onda kada ga zahvalno od Boga primamo – jednako svoj vlastiti kao i živote onih koji su nam na bilo koji način povjereni – te ga Bogu zauzvrat prikazujemo, vraćamo. Tek tada ga na pravi način posjedujemo i tek tada možemo doživjeti sve njegovo bogatstvo, svu plodnost i snagu.
To je snažna poruka evanđelja današnjem nadasve sebičnom svijetu koji život gleda ne kao dar koji ga obvezuje nego isključivo kao privatnu stvar s kojom može raspolagati po vlastitom nahođenju. Sasvim je očito kako je današnja kultura u takvom poimanju života došla u slijepu ulicu. Kultura života se najednom pretvorila u ‘kulturu smrti’. Ovaj izraz je prvi upotrijebio sv. Ivan Pavao II. u enciklici Evangelium vitae (Evanđelje života) 1995. Njime upozorava na pobačaj i eutanaziju, a onda i na svako drugo eksperimentiranje ljudskim životom te stav u kojem čovjek razrješenje nekog životnog problema pokušava pronaći u ubojstvu života. Kada to postane općeprihvaćen stav, kada se to pretvori u nečije ‘pravo’, onda se ta kultura pretvara u kulturu smrti. U kulturi smrti život se ne gleda kao dar koji se zahvalno živi u obzoru vječnosti, već kao ‘vlasništvo’ čija se vrijednost mjeri uskim mjerama vremenitosti. Čovjek je ‘zagospodario’ životom i pokazao se kao vrlo loš gospodar. Korijen je u nedostatku zahvalnosti za dar života. Kada sv. Pavao u pismu Timoteju nabraja oznake bezboštva radi kojih će u posljednjim danima nastati teška vremena, među njih ubraja i nezahvalnost!?
ŽIVOT JE DAR
Živimo u vremenu naglašenog, gotovo agresivnog relativizma i individualizma, u mentalitetu pohlepnog ‘uživanja života’, koje je ustvari iživljavanje nad životom, u eri medicinskog i tehničkog napretka koji čovjeku daje mogućnost ogromnog manipuliranja životom. Govor ovog blagdana zato posebno dobiva na važnosti. On nas po biblijskim likovima Marije, Josipa, starca Šimuna i starice Ane uči ispravnom odnosu prema životu. Život je dar. Zahvalnost Bogu nas uči kako ga istinski živjeti i uživati.
