Iza imena Ivane Bulat, rođene Šibenčanke iz obitelji Dobre, krije se puno toga. Ona je magistra ekonomije i financija, doktorandica psihologije i savjetodavna psihoterapeutkinja. Volonterski pomaže brojnim ljudima, prvenstveno ženama žrtvama obiteljskog nasilja i ljudima koji pate od depresije i anksioznosti, a volonterski je radila i u udruzi ‘Ardura’. U javnosti nije previše vidljiva i prisutna, ali oni koji prate njezin rad smatraju da je zaslužila ući u uži krug izbora za ‘Šibensku grandecu’, ženu koja ‘pomiče granice’ i radi na unapređenju života u lokalnoj zajednici. Na početku ovog razgovora kroz koji se, kao kandidatkinja za ‘Šibensku grandecu’, predstavlja javnosti, zanimalo nas je kako je povezala ekonomiju i financije s psihologijom i pomoći ljudima.
– Moja primarna želja u životu oduvijek je bila, još kad sam bila u gimnaziji, upisati psihologiju. Međutim, moj život je išao u nekakvom drugom smjeru. To sam sve odradila uključujući studiji ekonomije i financija i magisterija. Ali ljubav prema psihologiju, poznavanju ljudskog ponašanja je nešto što je uvijek bilo sastavni dio mog života i zapravo me ljubav prema tom nikada nije napustila. Tako sam se, u nekako zreloj fazi, nakon što se puno toga već dogodilo, ipak vratila svojoj primarnoj ljubavi, psihologiji i jako sam zbog toga sretna – sažima svoju profesionalnu životnu priču Ivana.
Ona svoju misiju psihološke pomoći drugima širi i na umjetničkoj razini pišući pjesme i psihološke romane. Objavila je psihološki roman ‘Panta Rei’ je objavila, a drugi je u pripremi.
– Spojila sam, ako ću biti iskrena, tri glavna područja, a zapravo sve s istim ciljem. S jedne strane to je psihoterapija, s druge strane psihologija i s treće strane je pisanje psiholoških romana, a zajednički nazivnik je otkrivanje ljudske psihe i bogatog psihičkog svijeta – objasnila nam je.
Psihoterapija kojom se bavi nije samo njezina profesija, nego, kako kaže, i životni poziv i velika ljubav. Najveći dio toga radi volonterski i to s grupama ljudi koji pate od depresije i anksioznosti i ženama žrtvama nasilja. Organizira i online tečajeve na razini Hrvatske i šire za žene koje su žrtve nasilja svojih partnera.
– Ovim putem pozivam ih da se priključe jer je ovo grupa poluotvorenog tipa i to je grupa potpore. To je jako, jako fragilno područje. Javljaju se mnoge žene, malo sramežljivo iz početka, ali shvatile su da ih liječi taj odnos koji uspostavljamo, liječi ih ta limbička rezonanca, to što znaju da je tu netko za njih. Dakle, ljudima je lakše ako imaju nekog tko ih čuje. Kada se stvori jedna grupa ljudi koja je prošla zapravo istu priču, tu se jednostavno sinergijski stvore velike stvari. Žene mi se sve više javljaju jer žene su dugo, dugo šutjele o tome što proživljavaju – ističe Ivana.
Jednako kao i na području psihološke pomoći jaka je i na književnom planu.
– Književnost i umjetnost bili su i dio mog života od kada sam bila dijete i od Lidrana, od osnovne škole, pa dalje. U meni oduvijek postoji taj dio percepcije vanjskog svijeta, proučavanje ljudskog ponašanja. To je nešto po čemu sebe pamtim od najranije mladosti i djetinjstva. Tako sam jedan dio svog viđenja svijeta, promatranja, prenijela u psihološki roman ‘Panta rei’ kao doprinos senzibiliziranju ljudi na takve situacije – ističe i dodaje da hvatanje za bilo kakav identitet nije dobro i da je pogrešno misliti da je mentalno zdravlje statičan proces, jer postoje odstupanja od toga.
– To nije nešto za što se moramo striktno držati. O tome govori, naravno, i sama psihologija i sva moguća istraživanja neutralnih mehanizama i cijeli dinamički proces psihoterapijskog dijela priče. Psihički problemi su godinama uvijek bili potiskivani. Ljudi koji su ih imali bili su pod nekom stigmom. Ali to se danas mijenja. Postoji pozitivna korelacija između toga da se ljudi sve više i više otvaraju. Naravno, to je još uvijek manje prisutno u manjim sredinama, ali postoji tendencija prema sve većoj senzibilizaciji zapravo i prihvaćanju. Zdravlje je sinergija tjelesnog i mentalnog zdravlja i ako se ne rugamo drugima zbog nekog tjelesnog hendikepa, zašto bismo se netko trebao sramiti zbog toga što traži psihološku pomoć – ističe Ivana.
Potvrdila se i kao književnica pišući pjesme i romane, ali, kako objašnjava, opet je iza toga ta njena želja da pomaže drugima.
– Što god sam pisala, drame ili zbirke pjesama , uvijek su to duboke teme usmjerene na mijenjanje stvari, na ono ispod površine. Možda bi to bilo najkraći oblik prikaza mog književnog rada. Dakle, uvijek gledam kakve su stvari ispod površine i imaju li tendenciju mijenjanja, i to u pozitivnom smjeru, u kontekstu životnog zadovoljstva – objašnjava.
Ivanina stručnost prepoznata je i izvan lokalnih okvira pa predavanja održava diljem Hrvatske, a on line joj se pridružuju i sudionici iz regije pa čak i Bruxellesa.
– Jako sam puno predavala vezano za mentalno zdravlje, za psihološku otpornost, za individualizaciju, dakle za razvitak ljudske osobnosti u smislu optimalne zrelosti osobnosti. To je jungovska psihologija u kojoj individua postaje autonomna ličnost koja je zasebna od psihodinamike koja je integrirana u razvojnom dobu. Bitno je da repetitivno ne ponavljamo greške, one generacijske, neko da učimo autonomno sudjelovati u našem životu – jednostavno objašnjava svoju misiju psihološke pomoći drugima.
– Ono što bih htjela stvarno naglasiti i za grupu i za individualni terapijski proces je to da imamo tri glavne sastavnice promjene. Prvo je svjesnost. Tu govorimo o psihodinamskom procesu da znamo zašto radimo to što radimo. Drugo je odluka da smo spremni na promjene i treće je ono što ja stalno, stalno, stalno naglašavam i u grupnom i individualnom radu, a to je disciplina.
Na pitanje kako je reagirala nakon što je saznala da je kandidatkinja za 9. šibensku grandecu skromno kaže: ‘A joj, kad ste mene zvali i obavijestili o tome taman sam išla na ispit u sklopu doktorskog studija u Zagrebu i bila sam sva u tome. A šta da vam kažem, baš sam se razveselila, bila sam baš sritna, počašćena. Nema druge riječi da to objasnim. Jako sam zahvalna na tome ma tko god me je predložio’.
