Iz tvrtke Bikarac medijima su danas poslali razgovor s doktoricom znanosti Aleksandrom Anić Vučinić, redovitom profesoricom na studiju Inženjerstva okoliša na Geotehničkom fakultetu i predsjednicom Hrvatske udruge za gospodarenje otpadom HGUO. Razgovor, kako navode, ima za cilj rasvijetliti pitanja energane u šibenskoj javnosti budući da CGO Bikarac planira, ako pripremna dokumentacija koja će se uskoro početi izrađivati pokaže da je to opravdano i korisno za Šibenik, gradnju energane za energetsku oporabu otpada.
Riječ je o temi koja izaziva sporenja u javnosti pa ispada da su oni koji su protiv gradnje energane neovisni stručnjaci, a oni koji se za to zalažu nečiji lobisti. To se zasigurno ne može reći za doktoricu znanosti Aleksandru Anić Vučinić, znanstvenicu sa višegodišnjim iskustvom u području gospodarenja otpadom i autoricu stotinjak znanstvenih radova koja odbacuje teze da energane ugrožavaju zdravlje ljudi i okoliš i koja smatra da su energane logičan nastavak procesa kružnog gospodarenja otpadom, ako imate centre za gospodarenje otpadom kakav je naš Bikarac. U razgovoru profesorica Vučinić jasno obrazlaže zašto se ne treba bojati energana i zbog čega je nužna njihova gradnja.
Prof.dr.sc Aleksandra Anić Vučinić: Zašto sam prije protiv električnih automobila nego energana!?
Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević predstavio je nedavno idejno rješenje Centra za gospodarenje otpadom za Zagreb i Zagrebačku županiju vrijedan oko 140 milijuna eura gradnja kojeg je planirana do kraja 2028. u Resniku i trebala bi omogućiti zatvaranje Jakuševca. Uskoro bi trebao početi raditi Centar za gospodarenje otpadom u Biljanima Donjim, četvrti u Hrvatskoj. Šibenski centar za gospodarenje otpadom Bikaracu potpunosti funkcionira i stalno se ističe kao primjer dobre prakse. Većina stručnjaka koji se bave pitanjem otpada smatra da je logično taj projekt zaokružiti izgradnjom energane na Bikarcu te da bi Šibenik trebao iskoristiti šansu da je dobije prvi u Hrvatskoj.
Dio šibenske političke i opće javnosti nije sklon gradnji energane u Šibeniku, a i manji dio stručnjaka dovodi u pitanje opravdanost gradnje energana. Tvrde da nisu bezopasne za okoliš i zdravlje ljudi, ali ne nude drukčije rješenje koje je realno i provedivo. Prof.dr.sc. Aleksandra Anić Vučinić, redovita profesorica na studiju Inženjerstva okoliša na Geotehničkom fakultetu u Varaždinu, predsjednica Hrvatske udruge za gospodarenje otpadom HUGO, znanstvenica sa višegodišnjim iskustvom u području gospodarenja otpadom i autorica stotinjak znanstvenih radova odbacuje teze da energane ugrožavaju zdravlje ljudi i okoliš. Kada razgovor o toj temi započne rečenicom da je prije protiv električnog automobila nego protiv energane, mnogi ostaju zatečeni, možda i šokirani, ali ona za to što tvrdi niže argumente.
– Ako gledamo električni automobil, on se čini odličnim za okoliš, on ide na struju, a ne na fosilno gorivo koje nitko ne želi. Ali ako gledamo otkud je ta struja došla, došla je iz neke energane na plin ili na fosilno gorivo. Znači, koristimo struju koja je proizvedena spaljivanjem fosilnog goriva, nismo ga direktno sagorjeli, nego smo indirektno iskoristili fosilno gorivo. Dalje, ako gledate sastav električnog automobila, on je napravljen od različitih metala, baterije koja je izvor energije, plastike i drugih materijala. Kako ćete proizvesti električni automobili, gdje ćete uzeti te sirovine? Imamo sada u Srbiji pobunu protiv eksploatacije rudnika litija zato što se za njegovu eksploataciju koriste velike količine kemikalija da bi se litij izvadio i iskoristio, a bez njega nema električnog automobila. Nadalje, kad električni automobil završi svoj vijek, bit će ga potrebno reciklirati. Danas kod nas, kada netko spomene postrojenje za gospodarenje otpadom odnosno recikliranjem, odmah kreće pobuna i nema šanse da napravite postrojenje za njegovo recikliranje jer se građani boje štetnih utjecaja na okoliš. Dakle, ako promatramo električni automobil u svom cijelom životnom vijeku i nije baš takav prijatelj okoliša, dok energana na otpad može proizvesti struju koju će taj automobil koristiti da bi bio zeleniji i ekološkiji.
– Protivnici energana upozoravaju na to da one u zrak emitiraju opasne dioksine i furane i da zbog toga predstavljaju opasnost za ljude, ali i da negativno utječu na biljke koje ljudi konzumiraju. Je li to točno?
– Komunalni otpad ne smije se spaljivati ispod temperature od 850 stupnjeva na jednu do dvije minute jer se dioksini i furani formiraju na temperaturi od 250 do 400 stupnjeva. Na toj temperaturi u spojevima koji imaju klor i brom formiraju se dioksini i furani. Kad se taj problem početkom 80-ih godina uvidio direktivom se odredilo upravo da temperatura ne smije biti niža od 850 stupnjeva kad se spaljuje komunalni otpad i tako je do danas. Za dioksine i furane to je prejaka temperatura i oni se raspadaju, nema ih. Osim tog u miješanom komunalnom otpadu, kada se radi razvrstavanje, u njemu nema više toliko plastike odnosno PVC-a. Danas velike količine električne i elektroničke opreme koja ima i klora i broma sakupljamo zasebno. Taj otpad ne ide u komunalni otpad. Znate li gdje su najveće emisije i kada su najveće emisije dioksina i furana. Kod šumskih požara, kada gori zeleni list, u njemu je klorofil koji sadrži klor, a šumski požar je nekontrolirano gorenje. Tada su i najveće emisije dioksina i furana. Specifični miris koji tada osjetite zapravo su dioksini, kao i kod vatrometa ili neke druge pirotehnike.
– Zašto bi, kako zagovornici energana tvrde, njihova gradnja trebala bit logična poslovna odluka kada imate centre za gospodarenje otpadom, kao što Šibenik i Šibensko-kninska županija imaju Bikarac?
– Zato što je energana kao postrojenje sastavni dio sustava za gospodarenje otpadom. Sustav, ako nema sve elemente, ne funkcionira i imate zastoj. Zašto su nam uopće energane potrebne? Svi relevantni dokumenti vrlo jasno kažu da morate prvo spriječiti da se stvori otpad. Nakon toga morate smanjiti količinu otpada koja nastaje pa otpad ponovno upotrijebiti, ako je to moguće. Obično ljudi brkaju pojam ponovne upotrebe otpada jer smatraju da je time otpad nestao, ali nije. Kod ponovne uporabe samo odlažemo trenutak kada će to što ste iskoristili ponovno postati otpad. Kad ste napravili te tri stvari koje su primarne, onda morate odvojeno prikupiti sve korisno i što je potencijalno opasno. Za to imamo odvajanje na kućnom pragu različite spremnike. Otpad iz tih spremnika se reciklira i proizvode se novi proizvodi. Međutim, imamo i onaj ostatak, crnu ili zelenu kantu gdje je miješani komunalni otpad, ali tu život otpada nije gotov. Ovaj ostatak – miješani komunalni otpad obrađuje se u Centru za gospodarenje otpadom. Uloga Centra je da se izdvoje vrijedni sastojci tog otpada koliko je moguće. Međutim, i kada to sve napravimo još uvijek ostaje dio kojeg moramo zbrinuti. Varijanta je odlaganje na odlagalište gdje imamo emisije procjednih voda, emisije metana itd. Vrijedni sastojak koji se izdvoji je gorivo iz otpada u kojem je zarobljena energija iz otpada za koju je logično da ju iskoristite. Ako i gorivo iz otpada odložimo na odlagalište to je isto kao da kupite bateriju i bacite je u smeće, a ne iskoristite energiju koja je u bateriji. Bacili ste novac.
– Niste niti jednom spomenuli pojam spalionica otpada, a u javnosti prevladava mišljenje da je energana samo ljepša riječ za nešto što je zapravo spalionica i da se time pokušavaju izbjeći negativne konotacije?
– Oni koji energane i dalje zovu spalionicama griješe. Spalionice su postojale prije 20 i više godina, tada su to zaista bile spalionice u pravom smislu riječi, a njih danas više nema. Po svim europskim direktivama i zakonima morate imati energane. Energana je tvornica energije iz nekog goriva, da li je to plin, ugljen ili otpad, ostaje energana. Energana znači da iz otpada iskorištavate energetski i toplinski potencijal, a ne da samo sagorite gorivo. Drugim riječima, proizvodite struju, a onda, naravno, uz tu struju javlja se i toplina i vi morate iskoristiti i tu toplinu. Prema sadašnjim standardima, morate postići minimalno 60 učinkovitosti sustava, a to možete jedino ako proizvodite struju i toplinu. Dodatno, EU je zadala cilj da do 2035. godine na odlagalištima smijemo odložiti svega 10 posto ukupno proizvedenog otpada, a jedini način za to postići je energana jer tako smanjujete masu otpada koji biste inače odlagali i to ponovno potvrđuje tezu da je energana sastavni dio cjelovitog sustava gospodarenja otpadom.
– Vi ste stručnjakinja za ta pitanje i sve vam to izgleda logično i neupitno. Ali kako to objasniti građanima laicima koje je teško uvjeriti da su energane skoro pa bezopasne?
– Svjesna sam toga da postoji veliki strah građana za svoje zdravlje, a strah proizlazi iz neznanja, iz plasiranja krivih informacija. Oni se, u stvari boje, nepoznatog, a strah širi i dio medija uz pomoć političara. Ovo predizborno vrijeme pokazat će točnost moje izjave. Za neke je to zgodna tema za politiziranje odnosno demagogiju. Drugi problem je politički populizam. Malo je političara koji imaju dovoljno hrabrosti reći ‘gledajte ljudi, to se mora napraviti i gotovo’.
– Što je sa strukom? Oni koji zagovaraju energane pozivaju se na struku, ali i protivnici imaju svoje stručnjake!
– Ono što što se kod nas u Hrvatskoj događa je to da se gospodarenje otpadom jednostavno ne priznaje kao struka, međutim to je ozbiljna struka, ja bih rekla čak i znanstvena disciplina i odluke u sektoru otpada moraju se donositi temeljem mišljenja struke. Međutim, u Hrvatskoj imate niz političara, zelenih i znanstvenika čije je primarno znanstveno području daleko od gospodarenja otpadom kojima se priča o otpadu jako sviđa, misle da je to jednostavno pa svi imaju mišljenje kako trebamo raditi. Moje pitanje je zašto neki političar misli da zna sve o otpadu? Ako sve zna o otpadu, zašto se onda ne primi projektiranja, recimo plinovoda ili zašto nekome ne prepiše antibiotik. To je isto. Jer za odluke o gospodarenju otpadom nužno je znanje i struka. Struka mora reći što, kako i gdje. To definitivno ne smiju biti politički osnovane odluke. Danas u digitalno doba svaki građanin koji je protiv, treba se malo educirati sam, ako ga neko drugi nije educirao. Ne smije paušalno govoriti i a priori biti protiv. To je čisto neznanje koje ne mogu prihvatiti kao osnovano. Dodatno, investitori su ti, koji ako žele da njihov projekt ide, moraju biti u potpunosti transparentni i objasniti ljudima što žele raditi, kako i zašto i to dok još nisu ozbiljno krenuli s projektom. Da se tako radi sigurno bi bilo manje nesporazuma i manje otpora. Spomenuli ste Tomaševića koji je na početku mandata bio protiv energane u Zagrebu, danas radi studiju o potrebi energane i kaže struka će reći da li energana Zagrebu treba. Evo, ja sam sigurna da će struka reći da nam energana u Zagrebu treba.
– Građani teško prihvaćaju argument da su sve emisije koje nastaju radom energane pod strogom kontrolom, da se mjerenja stalno provode i kažu kako smo mi u pravilu narod u kojem mnogi zabušavaju, fušaju i neodgovorno se ponašaju!
– I te strahove mogu razumjeti. Vani je praksa, da kod takvih postrojenja, da bi se građani umirili i da bi se strah smanjio, postoje mjerne stanice, koje kontinuirano u svakom trenutku mjere emisije koje izlaze iz dimnjaka, a građani u svakom trenutku imaju uvid u podatke. Građani to mogu zahtijevati od investitora. Meni je apsolutno legitimno da građani imaju uvid kakvo je stanje njihovog okoliša. Imamo primjer spalionice opasnog otpada u Češkoj. Mjerenja emisija su spojena direktno na agenciju koja ih kontrolira, a svaki se građanin može ulogirati na stranicu te agencije i pratiti što se događa. Zaključeno ću reći, strahovi od dioksina i furana su neopravdani. Strahovi od drugih emisija također, naravno da će minimalnih emisija biti, ali te emisije će biti iste ili manje od emisija u prometu. Mi se moramo uzdati u to da će sustav funkcionirati i da će svi odgovorno raditi svoj posao. Moramo vjerovati, jer to je jedini put ka napretku. Kontrole su sve jače i jače, kvalitetnije i kvalitetnije, jednostavno moramo vjerovati u to. Kao što vjerujemo da je sigurno preći zebru na zeleno. Danas, kada se gradi energana od nule, morate kupiti zemljište, to vam je prvi trošak. Potom morate pripremiti dokumentaciju, izgraditi postrojenje i to je 50 posto investicije. Drugih 50 posto investicije je sustav za pročišćavanje dimnih plinova koji ima selektivnu katalitičku redukciju, pranje dimnih plinova, vrećaste filtere za sitne čestice, filtere s aktivnim ugljenom, To je sustav koji osigurava da vama elektrana bude manja šteta nego stari golf dvojka. Doslovce tako.
– Neki, koji tvrde da su također stručnjaci za otpad, kažu da nije točno da ne postoji alternativa energanama. Spominju Zero Waste, odnosno strogo odvajanje opada i stopostotno recikliranje. Za njih su energane linija manjeg otpora koje će dovesti do toga da se odvaja i reciklira malo otpada jer je lakše sve ubaciti u energanu i spaliti.
– To su gluposti. Nitko danas neće sve ubaciti u energanu i spaliti, zato što to nije zakonom dozvoljeno i nije ekonomično. Zero Waste će biti moguć za 30 ili 40 godina kad budemo imali kemijsko recikliranje i otpad rastavljali na atome. Do tada nema Zero Wastea. Ja sam sa mojim kolegama radila analizu sastava žute vreće ili žute kante u Zagrebu, Čakovcu, Zadru… Nismo naišli na žutu vreću ili kantu u kojoj je bilo 100 posto plastika koja se može reciklirati. Nema šanse. Vi imate žutu vreću u gradovima koji imaju najbolje rezultate u odvojenom prikupljanju, koji već dugo imaju implementiran sustav, koji kontinuirano rade na edukaciji građana i nemaju 100 % plastike, imaju maksimalno 80 % plastike. Kad uzmete tu odvojenu plastiku, reciklabilno je samo 30 – 40 posto, a sve drugo možete koristiti kao energetski potencijal u energani ili vratiti u otpad i odlagati na plohe. Uvijek imate neku nečistoću i vama i direktive to govore. Ni jedna direktiva vam ne govori o 100 posto recikličnosti. Na primjer, direktiva za otpadni automobil kaže da se mora reciklirati 85 posto jer preostalih 15 ne možete, nemate što pretvoriti u sirovinu, odnosno iskoristiti. To možete odložiti na odlagalište ali to je neracionalan potez jer nešto što ima vrijednost u električnoj energiji odlažete umjesto da iskoristite u energani i proizvedete struju i toplinsku energiju. Nemojmo zaboraviti da će brzo doći ta 2035 kada ćemo smjeti odložiti samo 10 posto otpada koji proizvedemo. Obvezali smo se da ćemo ispuniti taj cilj. Pa ako ga ne ispunimo, a bez energane to nećemo moći, EU će vas pitati zašto ga niste ispunili, pa vi možete dati neko obrazloženje, onda će vas ponovno pitati i kad to ne napravite, idete na europski sud i dobijete penale!
– I na kraju kako odgovoriti na zahtjeve građana jednog grada ili regije da ne žele na svom prostoru zbrinjavati i prerađivati tuđe smeće?
– Da, čuje se to pitanje i to upravo na slučaju gradnje energane na Bikarcu ‘zašto mi, a ne neko drugi?’. Bikarac je strateški smješten između Zadra i Splita, to je jedna prednost. Svaka općina ili grad koja bude imala energanu na svom teritoriju profitirala je. U Hrvatskoj imamo klasične sindrome „ne smeće u mojoj blizini“, a to opet proizlazi iz neadekvatne pripremljenosti građana, neadekvatnih obrazloženja, (ne)pravilne komunikacije, ali i nedostatka edukacije u osnovnoj i srednjoj školi. Naime, moramo odgojiti jednu cijelu generaciju građana koja će razumjeti zašto je to potrebno. Cjeloviti sustav gospodarenja otpadom bez energetske oporabe ne postoji i ne možete ga napraviti. Mogu sada Austrijanci i Nijemci pričati da nemaju više problema sa spalionicama jer ih nemaju, ali oni imaju energane i oni tako imaju zatvoreni ciklus. Mi smo u Hrvatskoj na tom području slabi jer nitko ne želi takvo postrojenje u svom dvorištu – pobuna građana je primarni problem, jer se zbog pobune građana i političkog populizma koji iskorištava građane, energane povlače iz projekata. Ja bih gledala energanu kao prednost za jedan grad, ne kao nešto loše. Prednost zato što osim ovog otpada o kojem govorimo i koji moramo smanjiti na najmanju količinu moramo na to gledati i kroz klimatske promjene, CO2, energetsku neovisnost i sve ostalo. Sjetimo se iskakanja struje prošlo ljeto u Albaniji ili Crnoj Gori u jeku turističke sezone ili uzmimo geopolitičku situacija o kojoj ovismo o ukrajinskom plinu. De facto ste energetski ovisni o drugim zemljama na koje vi nemate utjecaj, a o tome ovisi vaša energetska stabilnost. Jedna energana, kao postrojenje za proizvodnju energije, stalni je neovisni izvor i definitivno je velika prednost u odnosu na druge koji je nemaju. Kad govorimo o toplinskoj energiji, pretpostavljam da su mudri ljudi koji će raditi projekt energane na Bikarcu predvidjeti korištenje toplinske energije. Ja već sada vidim da bi se ona mogla koristiti u Centru za gospodarenje otpadom koji je energetski zahtjevan. U tom kontekstu otpad koji ulazi u Bikarac je vlažan i treba ga sušiti. Za sušenje treba nekakvo strujanje zraka, ventilacija i u tom cijelom procesu sušenje i ventilatori su najveći potrošači energije i ta bi toplina iz energane, primjerice, mogla biti korištena za to i to bi Bikarcu donijelo znatne uštede, a taj bi se novac mogao onda usmjerit na nešto što je bitno lokalnoj zajednici. Toplina se može koristiti i u nekoj industrijskoj sušari ili drugoj industrijskoj proizvodnji u blizini.
