Ne postoji nitko na ovom svijetu tko nema problema. To je sastavni dio života i navikli smo se nositi s tim. Pitanje: kada svi problemi postaju zanemarivi odnosno mali i smiješni? U trenutku kad nas zaboli! Ili nas ili nekog od naših najbližih, svejedno! Tada u nama postoji samo jedna želja i samo jedan problem. Želja da ozdravimo i ništa drugo u tom trenutku nije bitno. Uzimo za primjer gripu. Gripa je uglavnom bezazlena bolest, barem kod mlađih ljudi. Kada nas napadne virus gripe koji znamo da moramo preležati i da će proći, u trenutku nam se stvara svjest koliku ulogu zdravlje ima u životu. Dok smo mlađi na jedno nam uho ulaze, a na drugo izlaze informacije o očuvanju zdravlja. Jedi zdravo, kreći se, vježbaj… Čini mi se kao da sam to sve negdje čula. Jako bitan faktor ii uzrok o kojem ne mislimo i samo ga u priči navodimo kao bitnog jest stres. Svi koji žive, vjerujem da su pod stresom. ON je naš najveći neprijatelj. Stres je uzrok raznih bolesti. Neki imaju sreće pa im organizam vidno pokazuje da moraju malo stati na loptu. To se manifestira kroz herpese, prhut, čireve, mučnine, glavobolje… To su znakovi na koje moramo reagirati.
PRESPAVANE ZABAVE
Kad smo kod ‘samo jednog problema’, to je ujedno i moja vječna želja prije nekih bitnih datuma u mojem životu. Naime, osamnaesti rođendan preležala sam u krevetu, a i nije bio jedini koji sam na isti način provela. Jedina želja koju sam tada uz svjećice poželjela bila je da što prije ozdravim. A, da sam tada bila zdrava, koliko bih samo želja imala. Sjećam se i jednog dočeka Nove godine. Trebala sam voditi novogodišnji program u jednoj hotelskoj kući. I vodila sam ga… To jutro, na staru godinu nikada neću zaboraviti. Ogroman herpes preko cijelog nosa ‘krasio’ je moje lice. Čak niti Rade Periša, a znamo koliki je on majstor u svojem poslu, nije uspio zakamuflirati crvenilo semafora (stop). Nedavnu svadbu od kolegice, provela sam u krevetu, a gdje drugo. Dok su se svi zabavljali, ja sam se ‘odmarala’. Još samo jedan događaj da prepričam. Već dvije godine Šibenski tjednik i hotel Punta organiziraju zajednički Božićni domjenak. Taj događaj za mene puno znači. To je jedno zbivanje, usudila bih se reći, rijetko dobro osmišljeno i realizirano, barem što se tiče naše županije. Tu noć uzvanici tematskog partya sa zadanim dress codom imaju počasne uloge. Visoku temperaturu već sam imala u uvodnom dijelu večeri, a dok sam došla do mikrofona, stanje je bilo alarmantno. Ostatak večeri provela sam… pogađajte! Počela sam se bojati da je moja nesreća s datumima prelazna, jer su se slične stvari počele događati ljudima u mojoj blizini. Valjda sam već počela umišljati. Došla sam do zaključka; kolikogod smo svi različiti toliko smo i isti u nekim stvarima. Koliko smo samo svi veliki, a kad nas i najmanja sitnica zaboli, manji smo od makovog zrna. Tu bih ipak prednost dala ženama, kao izdržljivijim bićima.
STVORENE ZA BOL
Nisam sigurna da li je muškarcima urođen niži prag tolerancije boli ili su žene po inerciji izdržljivije. Hoću reći da su žene navikle na teži način života, pa to shvaćaju kao fazu bez puno ‘kukanja’, jer isto im je, uglavnom! Porod je dovoljan primjer razine boli koju žena podnosi, dok doktori vele da muškarci nisu ‘napravljeni’ da istu podnesu. Zato je i preljub žene teži nego od muškarca, jer oni to ne bi mogli podnijeti (mislim na bol), osjetljiviji su, razumijem! Znam da nije tema, ali morala sam… Možda ne bi bilo loše poslušati sve te savjete s kojima smo okruženi, pa izabrati način zdravog života koji nama najviše odgovara. A što ćemo sa stresom? Njega se ne možemo rješiti, ali ga možemo svesti na minimum. Čovjek brzo zaboravi, pa opet sve po starom dok ga opet ne zaboli. Pa opet u krug! Ili možda zaobići šprancu i pobjeći na rozi oblak i tamo zauvijek ostati…
