Kamen za izgradnju šibenske Velike lože ili, kako je danas zovemo Gradske vijećnice, spreman je na Braču i postoji opasnost da bude ukraden jer utovar na brodove neće početi dok se ne isplati majstora klesara koji ga je pripremio. Problem je to s kojim su se suočili graditelji Velike lože na današnji dan 1539. godine.
Naime, kako piše Emil Hilje sa Sveučilišta u Zadru u svom radu ‘Uz nekolko arhivskih podataka o gradnji šibenske lože’, 30. siječnja 1539. godine tražio je klesar Bartul Radojković od nadstojnika gradnje lože Jeronima de Saracenisa da, u skladu s ugovorom od kojeg su prošli mjeseci i godine, pošalje brod u uvalu Vesela na Braču i preuzme pripremljeno kamenje te isplati ostatak ugovorene plaće. U suprotnom, rizik krađe ili oštećenja majstor prebacuje na naručitelja.
Tada mu je Jeronim de Saracenis jednostavno odgovorio da gradnja nema novca. Sve to jasno svjedoči o ozbiljnom zastoju u gradnji lože.
Čini se da je intenzitet radova na gradnji utvrde Sv. Nikole između 1540. i 1545. godine gradnju lože potisnuo u drugi plan. No, po svemu sudeći, povratkom Alvisea Veniera, u njegovu drugom mandatu od 1545. do 1547. godine, došlo je do nastavka rada na loži, pa i njezina konačnog dovršenja, piše Emil Hilje.
Druga četvrtina 16. stoljeća u Šibeniku je tako bila vrijeme ozbiljne gradnje triju velikih projekata – dovršenja katedrale, gradnje utvrde Sv. Nikole i gradnje gradske lože. Gradnja katedrale temeljila se na angažmanu same komune, ovisnom o sredstvima i mogućnostima šibenskih građana i Crkve. Gradnja utvrde na ulazu u šibensku luku bila je vojni strateški projekt, iznimno važan u vojnim i političkim planovima centralne države – Mletačke Republike, a gradnja lože imala je prije svega reprezentativnu funkciju, ulaganje kojim se građanima ugroženog i dijelom opustošenog grada htjelo na neki način dati do znanja da grad i dalje funkcionira, zabilježio je Hilje.
