Ovo ljeto obišla sam sve djelove naše obale koji su me interesirali. Pisala sam u svojim kolumnama o stanju koje sam zatekla u tim mjestima ili gradovima. Nekim stvarima sam se čudila, a nekima se divila. Sve skupa jedno dobro iskustvo koje mi je pomoglo da na drugačiji način sagledam događaje oko sebe te da nova iskustva i znanja prenesem na svoj posao i u svoj život. Šibenik je moja vječna inspiracija, pa ću se i ovaj put zadržati na njemu. Sada je već iza nas Srednjovjekovni sajam i dugo se ništa neće događati u našem gradu. Takvo stanje otvara mi ponovo temu kojom ću se ovaj put zabaviti. Volim napraviti predah od posla za vrijeme ručka. Tako sam jedan dan sjedila na terasi Tomassea i uživala u pogledu na kanal. Postavila sam pitanje koje valjda svaki put postavim kad sjednem na tu terasu. A što je s ovom Krkom, naivno ću ja? Konzervatori rade problem, uslijedio je odgovor. Nisam se htjela praviti pametna već sam na internetu pronašla zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.
RASPRODAJA NEKRETNINA
Čitajući zakon i sve te silne članke koje ga čine pronašla sam i definiciju koja će mi poslužiti. Konzervacija ili restauracija je djelatnost posvećena očuvanju kulturne baštine. Konzervatorske aktivnosti uključuju provjeru stanja, dokumentiranje, rad na samom predmetu kulturne baštine, te preventivnu zaštitu. Meni je to sasvim jasno, ali kad bi se ticalo npr. Katedrale Sv. Jakova, ali bivši hotel Krka koji izgleda kao raspadnuta vojarna koja se čvrsto utabala u centar grada, još na rivi – to ne kužim! Svatko tko dođe na rivu, nažalost, mora proći pored ‘utvrde’. Još jedna od definicija jest – konzervacija je etično upravljanje kulturnim dobrom. Slučaj ‘Krka’ nema nikakve veze s etičnim upravljanjem.
Jezikom naroda, konzervatori su oni ljudi koji se zalažu da stanje koje zateknu ostane nepromijenjeno. Taj prekrasan izgled građevine koja će se jednog dana samo urušiti, ne smije biti promijenjen. Što veća šupa, izgleda da više vrijedi. Isto tako nailazim na službenu definiciju konzervatora ili restauratora, a kaže da on mora uzeti u obzir i mišljenje treće osobe kao i vrijednost te značenje objekta, uključujući fizičke potrebe materijala kako bi donio odluku o ispravnoj konzervatorsko restauracijskoj strategiji eventualnog zahvata. Konzervatorska služba u Hrvatskoj ima sto i šezdeset godina tradicije. Sva sreća što konzervatori nisu postojali prije izgradnje katedrale, jer u protivnom ne bi niti bila sagrađena. Tko zna kakvo bi stanje zatekli? Sve ovo pišem na jedan ironičan način, jer takvoj plemenitoj službi nije cilj kočiti razvitak grada već pomoći da se gradnja realizira na najbolji način, a povjest zabilježi. Opet nam ostaje priča kako je tu nekada davno… marketing! A što će biti ako vlada donese zakon da se sve građevine (ruševine) koje se nalaze u centru grada, a nisu u funkciji, oporezuju! Vlasnik koji neće imati za platiti porez, biti će primoran nekretninu prodati.
LAGANO TONEMO
A tko će je kupiti kada s njom ne smije ništa činiti. Hoće li onda konzervatori preuzeti dug na sebe, pa tako ispoštovati zakon države odnosno platiti porez državi. Ljudi moji, pa nismo u poziciji da se bavimo očuvanjem propalih građevina, koje bi mogle itekako donijeti korist cijelom gradu. Koliko bi se samo ljudi moglo zaposliti kad bi se zgrada stavila u funkciju. Smatram da bi to trebalo pretvoriti u nešto s čim bi profitirao cijeli grad. A što je s hotelom Jadran? Jel to još hotel? Jel se i to mora ostaviti u postojećem stanju? Zanima me što konzervatori misle o njemu. Što je s ‘Peškarijom’? I tu se koči dobro zamišljena izgradnja. Dok drugi grade i ulažu, mi se hvalimo konzervatorskim sposobnostima. Nije ovaj tekst pisan s namjerom da omalovažim službu niti predane ljude koji rade svoj posao, ali smatram da bi trebali svoju snagu i energiju trošiti gdje je zaista potrebno i pustiti pametnim ljudima koje smo svi zajedno odabrali da naprave strategiju razvoja, jer na ovaj način, mi najblaže rečeno stagniramo, a usudila bih se reći i tonemo!
