Državne institucije i javna poduzeća već dvije godine reorganiziraju urede, ukidajući postepeno administrativne ovlasti svim manjim gradovima, uključući Šibenik. Ukinuti su ili preustrojeni uredi Trgovačkog suda, Hrvatske pošte, FINA-e i Carine, a trend je nastavio Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, koji je najavio osnivanje 4 regionalna ureda i osnivanje područnih službi umjesto centara. To uistinu ne predstavlja ništa fatalno za Šibenik kao administrativno središte, no dobar je podsjetnik kako proces decentralizacije, odnosno regionalizacije na razini poslovanja državnih tvrtki i institucija traje. Kod većeg dijela javnosti promjene su probudile strah od daljnje provincijalizacije, jer se gubitak administracije izjednačava s kulturološkom i urbanom propašću. No, činjenica je da su poduzeća uglavnom pokušavala sebi olakšati posao i smanjiti troškove, neovisno o budućem ustroju hrvatskog teritorija. S druge strane, ukidanje državne administracije ukazuje samo na očitu činjenicu, a to je da u Šibeniku nakon njenog gašenja, naprosto ništa drugo ne preostaje. Gospodarstvo nose rijetki pojedinci, kultura postoji u tragovima, a nezavisna scena funkcionira tek ljeti u obliku festivalskih projekata poput Terranea u Šibeniku ili Garden festivala u Tisnom. Javna rasprava o tome kako bi trebao izgledati budući teritorijalni ustroj RH, tek je započela, pa Šibenik ima solidnu šansu da se u novoj regionalnoj podjeli izbori za sebe.
Regija Dalmacija
– Mislim da je pravi model onaj u skladu s europskim propisima, prema kojemu bi bili raspoređeni u 4 do 5 regija, koje imaju od 800 tisuća do milijun stanovnika. To je u skladu s povijesnom, geografskom, ekonomskom podjelom – rekao je Ante Županović, gradonačelnik Šibenika i potpredsjednik upravnog odbora Hrvatske udruge povijesnih gradova.
O tom pitanju zasad je dva puta razgovaralo Nacionalno povjerenstvo za provođenje decentralizacije i reforme lokalne i područne (regionalne) samouprave. Osnovano je početkom godine, ima 23 člana, a predvodi ga potpredsjednik Vlade Neven Mimica. Članovi su 9 ministara, četiri župana (splitsko-dalmatinski, osječko-baranjski, istarski i krapinsko-zagorski), gradonačelnici Rijeke, Zadra i dogradonačelnik Šibenika Petar Baranović. Tu su još dva općinska načelnika sa sjevera Hrvatske i četiri neovisna stručnjaka. Iako nikakvih konkretnih zaključaka nije bilo, rasprava je krenula razmatranjem minimalnog modela, koji podrazumijeva najviše pet regija. Zasad je izvjesno tek da će Šibenik biti u regiji Dalmacija, zajedno s dubrovačkim, splitskim i zadarskim područjem, vjerojatno sa sjedištem u Splitu.
– Iako Split kao najveći grad u Dalmaciji sa statusom druge luke na Jadranu, zaslužuje biti centrom regije, smatram da je potpuno logično da u Šibeniku budu centri nekoliko institucija, koje mu po definiciji pripadaju – započinje Petar Baranović, dogradonačelnik Šibenika i HNS-ov saborski zastupnik.
Šibeniku obalna straža?
Prema Baranoviću, Šibenik bi trebao biti centar obalne straže, ali i neke buduće agencije za upravljanje pomorskim dobrom.
– Potpuno je gospodarski neiskorišteno čak 5.860 kilometara pomorskog dobra. Potrebna nam je ozbiljna institucija koja bi se sustavno bavila pomorskim dobrom, čiji centar bi mogao biti u Šibeniku – govori Baranović.
Zbog dva nacionalna parka, Šibenik zaslužuje i centar agencije za upravljanje nacionalnim parkovima, o čemu je HDZ-ov župan Goran Pauk pisao ministru zaštite okoliša Mihaelu Zmajloviću. U pismu ministru Pauk ističe kako Šibensko-kninska županija ima središnji položaj u odnosu na sve nacionalne parkove i parkove prirode u Hrvatskoj. To su posebnosti koje politika decentralizacije mora uvažiti, navodi župan u pismu. Predlaže da bi nacionalna parkova agencija mogla biti smještena u bivšoj vojarni Minerska, a važno je to što su 10 posto ukupne površine županije, zakonom zaštićena prirodna područja. Dogradonačelnik Baranović kaže kako bi podržao svaku ideju koja je u korist Šibenika.
– Šibenska politika bi u ovim slučajevima trebala biti suglasna, kako bismo dobili zasluženi dio kolača – kaže šibenski dogradonačelnik. Dodaje kako na kraju Šibenik ne bi trebao ništa izgubiti u procesu regionalizacije, već samo dobiti sjedišta institucija koja je svojim povijesnim i zemljopisnim položajem odavno zaslužio.
No, Mimičino nacionalno povjerenstvo se tek treba usuglasiti oko novih poteza te do kraja rujna definirati prijedloge, mjere i rokove kako bi se proces decentralizacije što prije završio.
Nikom se ne sviđa Split kao sjedište
Da Šibenik može dobiti regionalizacijom, bez obzira na dosadašnje ukidanje administracije, smatra Mirko Petrić, viši predavač na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru. Splitski sociolog koji radi u Zadru o toj temi govorio je na tribini ‘Izgubljeni gradovi’, održanoj u okviru Splitskog ljeta. Ističe da je strah da ćemo postati selo između Splita i Zadra zapravo neosnovan, ukoliko državne službe i poduzeća ne ugase, recimo, radna mjesta. Strah od gašenja administracije zapravo otkriva koliko smo nesigurni u vlastite potencijale, pojašnjava Petrić.
– Kad gradovi u Hrvatskoj, a Šibenik tu nije jedini, teško doživljavaju čak i nagovještaj da bi mogli izgubiti nešto što dolazi ‘odozgo’, pokazuje se koliko je njihova situacija ne samo provincijalizirana, nego i gospodarski i intelektualno teška. Poljuljano je njihovo povjerenje u vlastite resurse i sposobnosti, a takvo je povjerenje pretpostavka da bi se mogao preokrenuti dosadašnji trend – govori Petrić.
Okrenutost prošlosti i žaljenje nad gubicima koje je donijela, ne donosi ništa. Šibenik bi, kao i drugi gradovi u sličnom položaju, trebao početi razmišljati o svojoj budućnosti u kontekstu koji je znatno širi od nacionalnog.
– Naravno, to ne isključuje snažno lobiranje i pritisak na nacionalnu Vladu, jer je njezina suglasnost u raznim aspektima potrebna i za osiguravanje različitih europskih projekata. No, vrijeme kad su se manji gradovi u Hrvatskoj bili sretni jer su im na stol padale mrvice s državnog stola, u obliku prividno samostalnih ispostava organa uprave, definitivno je prošlo – govori Petrić ističući kako regionalizacija zapravo donosi nove mogućnosti.
– Očito je da se ni gradskim upravama, a ni stanovništvu, Zadra i Dubrovnika nimalo ne sviđa zamisao da sjedište nove regije bude Split. On doista jest najveći grad u Dalmaciji, u mnogim pogledima ima veće potencijale od drugih gradova u regiji, no to pri odabiru njezinog središta ne mora nužno presuditi – ističe Petrić, raspravljajući o budućnosti gradova nakon gubitka administracije i navodi strane primjere.
– Neke vlade, primjerice one u saveznim državama SAD-a, u pravilu smještaju administrativno središte u manje sredine, kojima tako osiguravaju stanovitu razinu prihoda, ali i distanciranost uprave od utjecaja vlasti pojedinih gradova i gospodarskog lobiranja. U takvom kontekstu moguće je donositi politički objektivnije odluke, na mjestu gdje je, primjerice, jeftinija infrastruktura za gradnju upravnih objekata i stanovanje administrativnog osoblja. Glavni grad regije, u takvom pristupu mogao bi, zašto ne, biti i Šibenik – kaže Petrić.
Teritorijalni ustroj zacrtan prije rata
Splitski sociolog dodaje da najveći krivac za aktualno stanje nisu ni građani, ni lokalne uprave, tijekom proteklih dvadeset godina lišene brojnih poluga kojima se uopće može utjecati na upravljanje gradom. Najveći krivac je teritorijalni ustroj Hrvatske zacrtan još i prije nego što je započeo rat. On je u cijelosti provincijalizirao zemlju, a njezin glavni grad učinio provincijalnim upravo po ambiciji da se takav kakav jest odmjerava s drugim metropolama Europe i svijeta. Zato su županije danas potpuno neodržive.
– Hrvatska je dvadeset godina funkcionirala kao tvorevina s golemom glavom i vrlo tankim i nerazvijenim udovima. Onaj tko je ostao na periferiji, a to su bili više-manje svi, nije imao prilike u većoj mjeri utjecati na vlastiti razvoj – govori Petrić.
To ne znači da se u proteklim godinama lokalna politička struktura ponašala dobro, no pokazalo se da čak ni u slučajevima gradova kao što je Rijeka, gdje je postojala izuzetna kompaktnost i odlučnost uprave, nisu postignuti veći razvojni iskoraci, nego je u najboljem slučaju održana sposobnost grada da se uopće bavi sam sobom, dodaje ovaj sociolog. Ističe kako se sada situacija mijenja, pa je razumljiv porast očekivanja koji građani imaju od gradskih uprava. Najvažnije pitanje je hoće li one, nakon dvadeset godina kadrovskog pustošenja i odljeva mozgova, biti u stanju primjereno zastupati interese sredina i građana koji su ih izabrali.
– Promatrano sa strane, u slučaju Šibenika, očito je da je građanska inicijativa skrenula pozornost na probleme grada u znatno većoj mjeri od gradske uprave. Ma što tko mislio o ‘pogrebu grada’ koji je organizirao Šibenski građanski forum, taj je medijski snažno popraćeni događaj ostatak Hrvatske upoznao sa stanjem u kojem grad jest više nego bilo koje službeno priopćenje ili javna rasprava. No, od civilnog društva sada valja očekivati iskorak u smjeru prijedloga kako poboljšati stanje u kojem grad jest. Ono se neće promijeniti bez kontinuiranog pritiska na one koji obnašaju vlast, te traženja vlastitih građanskih prava, a ona uključuju i pravo na rad – zaključuje Mirko Petrić.
Ekonomski institut u Zagrebu predlaže 7 regija
Ekonomski institut napravio je prošle godine studiju u kojoj predlažu ustroj u sedam glavnih regija. Studija je pokazala da više od polovice gradova i općina čak 50 posto svojih proračuna troši na vlastite zaposlenike i materijalne troškove, te ovise o pomoći države. Kako bi se to izbjeglo predložili su neke ‘lijekove’.
– U Hrvatskoj je velik broj općina i gradova koje ne mogu pružiti kvalitetne javne usluge svojim stanovnicima. Više od polovice njih čak 50 posto svojih proračuna troši na vlastite zaposlenike i materijalne troškove. Zato se ne mogu razvijati – tvrdi znanstvenica Dubravka Jurlina Alibegović s Ekonomskog instituta u Zagrebu koji je proveo istraživanje o raspodjeli javnih poslova između različitih razina vlasti i njihovog financiranja. Ekonomski institut predlaže da minimalni broj stanovnika za općinu bude dvije tisuće, za grad 10 tisuća, a za veliki grad 35 tisuća stanovnika.
