Proslavljeni šibenski redatelj, ravnatelj Zagreb filma Vinko Brešan prisjeća se dana kad je kao dijete u rodnom gradu uživao u programu Međunarodnog dječjeg festivala za koji će danas priznati da mu nedostaje spektakularnosti. Šibenik s okolicom već je sad ‘zgodno’ mjesto za snimati, priznaje autor najgledanijeg hrvatskog filma ‘Kako je počeo rat na mom otoku’, te dodaje da bi promjena politike na nivou županije, u kombinaciji s poticajima na razini države, grad, pa i županiju učinila nezaobilaznim destinacijama u filmskom svijetu. Na umirovljenje gleda kao na daleku budućnost, a neki novi angažmani na čelu neke kulturne ustanove u rodnom gradu ga ne zanimaju.
POTICAJI NA NIVOU DRŽAVE
Ako je vjerovati kritici, vi i vaš novi film ‘Svećenikova djeca’ trebali bi vratiti Hrvate u kina. No, možete li dovesti filmsku produkciju u Šibenik?
Pa, već jesam. Naime, snimao sam na otoku Prviću, a to je Šibensko – kninska županija. Prema tome, stvarno sam se vratio doma. Ili, ako ćemo o tome, onda na određeni način vraćam film u Šibenik. A koliko znam, postoji još jedan projekt koji se sprema, a koji će se snimati u Solarisu, odnosno Jasmila Žbanić (op.a. nagrađivana bosansko-hercegovačka redateljica) priprema film koji će snimati ovdje. Stoga, Šibenik je već sad postao poželjna lokacija za snimanje i to ozbiljna.
Nisam sigurna koliko je točno da se šibensko područje uzima zaozbiljno kad se samo početak snimanja filma ‘Otok ljubavi’, spomenute Jasmile Žbanić, u Solarisu, iščekuje zadnje dvije godine?!
Znate što, nije lako skupiti novac. Projekti u Europi spremaju se pet – šest godina. Vrlo malo autora i producenata treba godinu, godinu i pol da bi sakupili novac. Obično je to mnogo dugotrajniji proces.
To što vi snimate svoje filmove u okolici Šibenika izraz je lokal – patriotizma ili ipak ne?
Ne! Uopće nije vezano za lokal – patriotizam. Naime, imam obveze prema filmu, zbog čega zajedno sa scenografom moram pronaći lokaciju koja najbolje ‘pripada’ priči koju želim ispričati. Naprosto se posložilo da su mi najbolje lokacije za snimanje bile uvala Minerska u šibenskom kanalu ili, ovog puta, mjesto Šepurina na otoku Prviću. Nije to stvar lokal – patriotizma, koliko možda toga da bolje poznajem ovdašnje lokacije, pa ih lakše pronađem.
U smislu boljeg poznavanja određene teme, možete li reći koje su to prednosti Šibenika, odnosno županije na polju filmske produkcije i iskorištavamo li dovoljno kvalitete koje imamo? Ovog ste proljeća snimali na otoku u šibenskom arhipelagu, Žbanić nam treba doći svaki tren, pa i na Zlarinu se svojedobno snimala serija…
Da, ‘Loza’ se snimala na Zlarinu. I nemojte to smatrati nedovoljnim. To je jako mnogo. Možda ljudi u gradu nemaju takav dojam jer se za potrebe snimanja nije razvukla rasvjeta po Kalelargi pa sam grad nije imao osjećaj da se išta snima. Primjera radi, Los Angeles je centar filmske industrije, ali ne viđaju ni tamo ljudi rasvjetu i lokacije na cesti. Naprosto, činjenice govore da je Šibenik veoma ‘zgodan’ za snimanje jer ima zaista dobre lokacije.
Možda je problem u tome što sva ta snimanja gradska blagajna ‘ne osjeća’ previše? Odnosno, ne dobiva se dojam da se te komparativne prednosti grada i okolice iskorištavaju na adekvatan način u ekonomskom smislu.
Ekonomske koristi sigurno postoje. Sam Orson Welles je rekao: ‘Prokletstvo filma je novac’. Naime, da bi se snimio film, treba imati novac, odnosno treba štošta platiti. Sigurno je da, kad neka dođe filmska produkcija u Šibenik, angažira lokalne ljude, da plaća ovdašnje lokacije, hranu, smještaj i tako redom. Stoga vjerujem da postoji nekakav priljev novca u gradsku blagajnu, ali i u neke privatne džepove. Naravno da je pitanje političke odluke da se na nivou županije daju beneficije koje bi ovu lokaciju izdvojila od ostalih u Hrvatskoj i privukla filmaše. To je moguće, ali mislim da je to dio nekog većeg projekta, odnosno ideje da se to napravi na nivou Hrvatske. To što su se tu snimala dva hrvatska filma i jedna serija nije neko veliko čudo niti poseban benefit za zajednicu. Vama treba da se ovdje barem mjesec dana snima serija ‘Igre prijestolja’. A, to bi se moglo postići jedino kada bi država odlučila da će dati poticaje za filmske produkcije. Onda bi ljudi prepoznali šibenske lokacije jer su one zaista divne i tada bi se ovdje snimalo. Nije se ‘Winnetou’ zaludu snimao u ovom kraju.
Postoje li naznake da će se ozbiljno razmišlja o konkretnim koracima u smjeru davanja poticaja producentima koji bi kod nas snimali?
Ne da se o tome razmišlja, nego je već napravljen prijedlog zakona o poticajima na području filma. Time se bavi Hrvatski audio-vizualni centar i samo je pitanje skorog datuma kad će se to realizirati.
ZLATOVIĆ – ‘STRAŠNO’ SIMPATIČAN TIP
Bez namjere da degradiram Šibenik i nastojanja kulturnih djelatnika da građanima pruže što bogatiji kulturni program, no kad dođete iz Zagreba osjetite li pad u smislu energije kulturnog života ili preveliku razliku između kulture ta dva grada – metropole i marginalizirane sredine?
To je delikatno pitanje jer nisam često u Šibeniku. Dođem na desetak dana. Evo, sad sam tu za vrijeme Međunarodnog dječjeg festivala i kulturnih događanja ima koliko hoćete i svaki dan sam u kazalištu, odnosno na Ljetnoj pozornici. To je pitanje za nekog tko ovdje dođe u siječnju pa da se taj zapita je li kulturni život u gradu bogat ili ne. Šibenik ima jednu stvar na koju sam ‘strašno’ ponosan. Naime, imamo centralni gradski trg na kojem je dominantna zgrada Gradske knjižnice ‘Juraj Šižgorić’! Tako nešto ćete veoma teško pronaći u Europi, grad gdje je knjižnica centralni objekt jednog glavnog trga. Dakle, s jedne strane knjižnica, s druge kazalište. Prema tome, već tu ne stojimo toliko loše. Smatram da ne smijemo biti zadovoljni jer to je, s jedne strane, loše. Ali, s druge strane, ne smijemo biti ni depresivni jer se ovdje zbivaju neke zanimljive stvari, odavde dolaze neki zanimljivi ljudi, ovdje se vraćaju neki zanimljivi ljudi. Postoje neka zbivanja koja treba istaknuti. Tu se sad postavlja pitanje konzumacije, koliko mi kao Šibenčani prepoznajemo događanja koja se događaju, koliko ih konzumiramo, koliko su nam zanimljiva, koliko živimo skupa s njima. Naravno da je i marketing, odnosno promocija važan dio kulturnog života. E sad, koliko je u to uloženo, to je drugo pitanje. Ali, ne mogu i ne smijem govoriti napamet. Naprosto, nemam dovoljno podataka da bih dao konačan sud.
Sad kad ste spomenuli ulaganja i promociju, moram pitati da li vam se itko iz Šibenika ikad obratio za pomoć da se kod odgovarajućih ljudi u Zagrebu založite za ovaj ili onaj projekt u svrhu razvoja grada?
Imao sam neke pregovore s Nerom Gojanović – Kljajić da režiram nešto u Šibeniku, ali to se, nažalost, izjalovilo jer su mi termini bili potpuno ‘nahero’ i nisam ih nikako uspijevao posložiti. Ali to ne znači da neću doći raditi.
Koliko ste bili upoznati s cijelom situacijom oko odabira novog ravnatelja Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku i pustih previranja oko toga hoćemo – nećemo nekog tko nije ‘naš’?
Bio sam veoma malo upoznat s tim. To je pitanje lokalne politike u koju se ne volim uplitati. Meni je Dragan Zlatović bio ‘strašno’ simpatičan tip, vrlo draga osoba. Dao je ostavku. OK. Idemo dalje. Tu je pitanje ničeg drugog nego rezultata. Nije bitno tko je meni simpatičan, pitanje je što je taj netko donio. A, nakon godinu – dvije znat će se da li novi intendant šibenskog kazališta živi ili ne.
NEMAM ČINOVNIČKIH AMBICIJA
Dosta se govori o tome da je šibenski festival djeteta izgubio svoj stari sjaj. Slažete li se s tim?
Pripadam generaciji starijoj od vas tako da se sjećam nekih drugih vremena kad je to bilo mnogo, mnogo spektakularnije, odnosno kad je festival zaista bio pravi spektakl. Danas je stvar takva da se, kao prvo, u neko doba raspala Jugoslavija tako da se Festival u velikoj mjeri sveo na hrvatsku kazališnu produkciju, a ne na jugoslavensku. Prema tome, to vam je kao nogometna liga – igra se nešto slabiji nogomet. Ako je i kriterij u izboru predstava, htio – ne htio, morao pasti, ostaje činjenica da festival traje dva tjedna i da program treba ispuniti. Druga stvar, festival ni financijski više ne stoji tako dobro i nema više atraktivnih trupa iz stranih zemalja kakve sam ja gledao. Sjećam se da sam kao klinac gledao ‘Tri mušketira’ teatra iz Sofije, Bugarske. To je bio spektakl! Gledao sam predstave iz Rusije, iz Rumunjske gdje je teatar na veoma visokoj razini, posebno dječja produkcija… Toga, nažalost, više nema u tolikoj mjeri. Kako dići Festival!? Teško je reći. Moje mišljenje je da treba ići u smjeru regije, da treba napraviti festival koji će biti regionalan, koji će dovoditi najbolje predstave iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Rumunjske, Makedonije, Albanije. To može biti zanimljivo, ali i tu ostaje pitanje sredstava. No, veoma je slično onom što je u filmskom svijetu učinio Sarajevo film festival. Hajdemo to napraviti na razini dječjeg kazališnog stvaralaštva.
Imate li vi možda aspiracije da se vratite u Šibenik i date svoj doprinos npr. šibenskom MDF-u?
Ja sam zadovoljio svoje ambicije za činovničkim mjestima. Više ne osjećam potrebu za tim. Želim se baviti nečim kreativnim. Organizacija festivala je, htjeli mi to priznati ili ne, ipak činovnički posao. Imam potrebu za kreacijama, ne organizacijom.
